Slave se rođendani, čak i održavaju vjenčanja. Mjesto je to o kojem malo tko mašta kao onom iz snova. A opet, oni koji su tamo kažu - u situacijama u kojima jesu boljeg od toga nema.
Ekipa Provjerenog bila je u riječkom hospiciju, prvoj takvoj ustanovi u Hrvatskoj, u koju za dolazak pod njihov krov postoje liste čekanja. Otvorili su svoja vrata i razbili brojne predrasude o umiranju, smrti i posljednjim danima života, koje je ondje dočekalo više od 2600 ljudi.
Utorak je ujutro i vremena za prvu jutarnju kavu u Tizianovoj 15 u Rijeci zapravo i nema. Nema previše ni volje jer za Vojku je ovo težak dan, nabijen emocijama. Svoju teško bolesnu tetu dovela je na mjesto na kojem zapravo ne želite biti. Ali na mjesto gdje će dobiti najbolju moguću skrb.
"Osjeća se tu sigurnije nego doma i na koncu konca ja mogu koliko mogu. Ona je uvijek rekla, ako umrem, ja bih htjela u hospiciju, tako da, evo, ako se... teško je to, teško je svima. Tko god tu dovede nekoga, zna zašto ga dovede", kaže Vojka, nećakinja korisnice hospicija. Bolest je uznapredovala, liječenje više ne daje rezultate. Pomažu jedino lijekovi i flasteri protiv bolova.
O 18 pacijenata skrbi 20 zaposlenika
"U jednu ruku smo možda malo i psiholozi jer ih slušamo, mi smo tu 24 sata i to njima puno znači. I rame za plakanje ako treba, tako da se trudimo s njima", kaže Zvonimir Valedžić, glavni medicinski tehničar, koji je zadužen za prijem pacijenata. Suze su ovdje svakodnevica, dio posla punih deset godina, koliko hospicij postoji i koliko je Zvonimir tu. Mislio je, kaže, da će raditi na hitnoj ili u operacijskoj dvorani, no sudbina je htjela drugačije.
Ali na neke se stvari čovjek nikada ne može naviknuti. "Najčešće je pitanje koliko će ovo trajati", kaže Valedžić. Puno su mu draža ona na koja ima odgovore, ona koja donose utjehu.
Razina skrbi u hospiciju takva je da ćete je teško dobiti igdje drugdje, pa i kod vlastite kuće. Dio je to nadstandarda koji imaju u riječkom hospiciju. O maksimalno 18 pacijenata, koliko ih mogu primiti, skrbi 20 zaposlenika. Sestra Samuela Župarić tu je posljednjih godinu i pol. "Meni osobno najteže je ako pacijent dolazi u bolovima, trpi. Naravno, u ovoj se ustanovi najviše može pomoći baš palijativnom bolesniku, daju se lijekovi protiv bolova, njega je kvalitetna", kaže ona.
Vojkina teta poželjela je da je posjeti svećenik, pa je u hospicij stigao don Luka Klarica. Još kao sjemeništarac, don Luka je redovito posjećivao hospicij. Razmijeniti koju riječ i donijeti utjehu za njega je posebna radost.
"Bilo je svjedočanstava umirućih duša koje su rekle - ovdje sam našao mir, ovdje sam našao radost. Zato ja potičem sve da ne rade grešku koju radi većina vjernika, a to je da svećenika odgađaju za trenutak kada on više ne može pomoći, u smislu kada osoba više i ne čuje i ne vidi, i kad je sasvim nekontaktibilna", kaže don Luka. Iako je osnivač hospicija Riječka nadbiskupija, ne gledaju je li tko vjernik ili ne.
"Mi zaprimamo pacijente koji su u terminalnoj fazi bolesti, kod kojih je aktivno liječenje završeno i za koje su liječničke prognoze trajanja života do tri mjeseca", kaže sestra Leopolda Ivković, ravnateljica hospicija.
U vremenu koje im je ostalo svi se, kaže ona, maksimalno trude ne samo olakšati im patnju nego i poboljšati kvalitetu života. A to je sama bit palijative. Hodnicima i sobama koje mnogi izvana doživljavaju kao mjesto straha i smrti, nerijetko se ori pjesma.
Šezdesetdvogodišnji Đani Peršić u hospiciju je već dva mjeseca i jedan je od rijetkih pokretnih pacijenata. "Svi se volimo kao da smo braća i sestre. Ja jedini hodam, onda upoznaš svakoga i to je to. Neću vam reći tko mi je najdraži", kaže Đani kroz smijeh.
Smijeh je nešto što se često sreće pod ovim krovom, što ravnateljicu posebno veseli. "Rekla bih da ovo nije umiralište, nego rodilište za nebo", kaže sestra Leopolda.
Liste čekanja
Smještaj u hospiciju se ne plaća, a sama se ustanova financira iz više izvora. Osamdeset posto pokriva HZZO, ostatak Županija i Grad Rijeka, a dio sredstava dolazi i od donacija. Kako god gledali na odlaske, doći ovamo žele mnogi, pa postoje liste čekanja.
"Nama se u biti najčešće mjesto oslobodi kada netko nažalost premine. Upiti su svakodnevni", kaže sestra Leopolda.
Posjeti su mogući od 0 do 24. Na vratima će vas vjerojatno dočekati Mile ili Marina - štićenici su doma Turnić za odrasle osobe s teškoćama mentalnog zdravlja i ovdje su pronašli svoju svrhu i radost. Volontiraju kao portiri.
Dio brige u hospiciju odnosi se ne samo na pacijente nego i na njihove obitelji. Omogućena im je psihološka i duhovna pomoć, ali i ono što mnogima znači jako puno. Boravak uz svoje najmilije. "Imamo i pomoćne ležajeve u sobama, tako da član obitelji ako želi može biti od 0 do 24 sata sa svojim bližnjima", rekla je sestra Leopolda.
Temelje riječkog hospicija postavila je Karmen Lončarek, šefica Zavoda za integriranu i palijativnu skrb KBC-a Rijeka. Postavila je, kako kaže, šine po kojima djelatnici uspješno voze već više od desetljeća i na to je posebno ponosna. Ali to, nažalost, nije dovoljno. "S još nekoliko kreveta nećemo riješiti suštinu problema, a to je da prema standardima Europske unije Hrvatskoj nedostaje 40 posto postelja za dugotrajnu skrb", ističe Lončarek.
Mobilni timovi
Liječnica Katja Ćulav i sestra Jasminka jedan su od ukupno šest mobilnih palijativnih timova u Zagrebu. Posao je to bez pravog radnog vremena, ali posao koji je Katja, nakon više od desetljeća anesteziologije, izabrala srcem.
"Koliki je to zapravo prostor nepokriven, a koliko ljudima strašno puno znači kad im dođeš doma i kad im pomogneš", kaže Ćulav. U užem timu samo su ona i sestra. Uskoro bi, nadaju se, trebale dobiti još jednu. Širi tim čine koordinator, fizioterapeut, psiholog, stomatolog. Barem u teoriji, kaže Katja.
Na teren, u kućne posjete u prosjeku odlaze pet puta dnevno. Više mladih, educiranih, motiviranih i dobro plaćenih liječnika ono je za čim palijativa vapi. Pacijenti pak u pravilu za nečim drugim. "Da, da, pacijentima je to zapravo prvi izbor. Kada ih pitate gdje bi htjeli biti u trenucima dok se liječe, i kasnije, onim pacijentima koji su na odlasku, većini je prvi izbor njihov dom."
Osim riječkog, prije nešto više od pola godine otvoren je i hospicij u Splitu, a onaj u Puli koji je sagrađen čeka rješavanje papirologije i početak rada. Nedovoljno. A kao jedna od najstarijih nacija u Europi, moramo razmišljati izvan okvira, izvan institucija poput ove.
Mjesto je ovo rastanaka, suza, ali i pomirenja. Prekrasnih trenutaka koje sa svojim pacijentima oni svakodnevno dijele. Bilo je tu i krštenja i vjenčanja. A najviše im znače trenuci u kojima pacijentima vrate ono do čega neizmjerno drže. Dostojanstvo.
Svi ćemo jednom otići. A dok čekamo svoje posljednje jutro, valja ne zaboraviti živjeti. Svaki dan. I na mjestima na kojima se to čini toliko nemoguće i kontradiktorno, život može biti bolji. Može biti i lijep i dostojanstven. Ovi ljudi znaju koliko je malo za to potrebno.
Toga utorka u hospiciju nije bilo odlazaka. Jedan od rijetkih takvih dana, kažu. U deset godina, koliko postoji, svoju je posljednju pjesmu na ovom mjestu dočekalo više od 2600 osoba.
Dnevnik Nove TV pratite svaki dan od 19 sati, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.