Imati vezu, seksualne odnose, partnerstvo, roditeljstvo, biti kao i drugi ljudi, seksualna bića, za osobe s invaliditetom, posebno žene, gotovo da je zločin.
Kada njihova želja da budu majke postane javna, društvo, a nerijetko i njihovi najbliži te ljudi čija je profesija briga o osobama s invaliditetom, i dalje često u posvemašnjem šoku i zgroženosti odbacuje njihovu seksualnost. Odriče im pravo na majčinstvo smatrajući ih za to nepodobnima, a njih i njihovu djecu teretom, istovremeno optužujući njih za sebičnost.
A da bi ionako teška i sramotna diskriminacija bila dodatno bolna, ženama s intelektualnim ili mentalnim teškoćama lišene poslovne sposobnosti prijeti sterilizacija, koju bez pristanka odobrava i hrvatsko zakonodavstvo iako je to u izravnoj suprotnosti s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom koju je Hrvatska ratificirala još 2007.
Osim u Hrvatskoj sterilizacija osoba s invaliditetom i dalje je legalna u Portugalu, Finskoj, Bugarskoj, Malti, Češkoj, Cipru, Danskoj, Estoniji, Mađarskoj, Latviji, Litvi i Slovačkoj.
Malta je, doduše, nedavno objavila plan za izmjenu postojećeg zakona koji dopušta prisilnu sterilizaciju, a u srpnju će Europski parlament raspravljati o tome hoće li tu praksu staviti izvan zakona - odluka bi bila obvezujuća za sve države članice, ali o njoj kasnije mora glasovati Europsko vijeće.
S kojim se sve poteškoćama susreću žene s invaliditetom u Hrvatskoj po pitanju reproduktivnog i spolnog zdravlja te mačinstva te kako se mogu zaštititi, za DNEVNIK.hr objasnila je zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Mira Pekeč-Knežević.
Je li u Hrvatskoj i dalje osobama s invaliditetom s naglaskom na žene s invaliditetom, posebno kada je riječ o ženama s intelektualnim teškoćama, uskraćeno pravo na reproduktivnu slobodu i majčinstvo, brak i obitelj te zašto?
Pekeč-Knežević: Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, ženama s invaliditetom uključujući i žene s intelektualnim teškoćama zajamčeno je pravo na reproduktivnu slobodu, majčinstvo i obitelj, ali u praksi se pokazalo da su ova prava teško ostvariva – osobito kada govorimo o ženama s intelektualnim ili mentalnim teškoćama koje su lišene poslovne sposobnosti. Često je upravo ova činjenica temeljna prepreka u ostvarivanju reproduktivnih prava te prava na obiteljski život.
O kakvim se primjerima uskraćivanja prava radi, tko je odgovoran – koliko je obitelj često odgovorna, i jesu li i koliko žene s invaliditetom uopće upoznate sa svojim pravima?
Pekeč-Knežević: Prema našem iskustvu, najčešće je obitelj ta koja od najranije dobi, često nesvjesno, osujećuje i krši prava na seksualnost pa i reproduktivna prava djece s invaliditetom opravdavajući svoje stavove većom zaštitom i brigom o njima. Kad govorimo o informiranosti žena s invaliditetom o njihovim pravima, možemo se složiti da je situacija danas puno bolja nego je bila ranijih godina, a tome su svakako doprinijele društvene mreže i brojne udruge osoba s invaliditetom čija je temeljna zadaća informiranje članova o temeljnim ljudskim pravima u koje pripadaju i prava na koja se odnose Vaša pitanja.
Upućujemo na zanimljivo istraživanje koje smo proveli u suradnji sa stručnjacima Pravnog fakulteta, Studijskog centra sa socijalni rad. Rezultati istraživanja provedenog na temu Seksualnost i osobe s invaliditetom (Buljevac, M. (2022). Seksualnost i osobe s invaliditetom, Zagreb: Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom) pokazuju da dio zaposlenika sustava formalne podrške (zaposlenici sustava formalne podrške jesu svi zaposlenici koji rade u sustavu koji pruža podršku i pomoć osobama s invaliditetom, npr. zaposlenici sustava socijalne skrbi, zdravstva, odgoja i obrazovanja, udruga osoba s invaliditetom i koji za svoj rad primaju određenu naknadu, najčešće plaću) smatra sterilizaciju određenih skupina osoba s invaliditetom poželjnom.
Iako dio zaposlenika formalne podrške ipak i pozitivno gleda na seksualnost osoba s invaliditetom i roditeljstvo, velik dio njih ima stereotipni način razmišljanja i ne priznaje pravo na seksualnost sobama s invaliditetom kao niti na roditeljstvo. To je još uvijek prisutno i kod nekih roditelja koji se ''zaštitnički'' odnose prema djeci. U namjeri da se osobe zaštite, ne uključuje ih se u donošenje odluka o vlastitom životu, što je protivno temeljenim ljudskim pravima.
Rezultati spomenutog istraživanja ukazuju na potrebu rada na otklanjanju diskriminatornog razmišljanja i postupanja, kao i potrebu edukacije stručnjaka, samih osoba s invaliditetom i obitelji kako bi se postigla ravnopravnost.
Dobivate li pritužbe i s kojim ste slučajevima upoznati?
Pekeč-Knežević: Zaprimili smo nekoliko pritužbi na ovu temu. Temeljem naših postupanja kao značajne teškoće u ostvarivanju navedenih prava nalazimo izostanak podrške ženama s invaliditetom u ostvarivanju njihovih reproduktivnih prava, prava na majčinstvo i obiteljski život.
Postoje li i primjenjuje li se pravne mjere zaštite za one žene koje su u stanju dati svoj pristanak na pitanja vezana za reprodukciju? Kakvo je uopće zakonodavstvo na tom polju – što bi, zašto i kako trebalo mijenjati?
Vezano za reproduktivna prava žena, Obiteljskim zakonom određeno je da žena, iako je lišena poslovne sposobnosti ima pravo samostalno odlučiti o prekidu trudnoće što znači da nitko tu odluku ne može donijeti u njezino ime. Međutim, na snazi su i dalje odredbe Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, kojim je uređeno pitanje sterilizacije kao oblika trajne zaštite od trudnoće.
Iako je propisano kako se sterilizacija može izvršiti samo na zahtjev osobe koja želi biti sterilizirana, za osobu koja je navršila 35 godina života, a nije poslovno sposobna, zahtjev za sterilizaciju mogu
podnijeti njezini roditelji kojima je produženo roditeljsko pravo ili staratelj uz suglasnost organa starateljstva. Za osobu koja nije navršila 35 godina, a trajno je poslovno nesposobna iz zdravstvenih
razloga, zahtjev za sterilizaciju mogu podnijeti njezini roditelji koji vrše roditeljsko pravo ili staratelj uz suglasnost organa starateljstva samo u slučajevima i pod uvjetima iz članka 8. stavka 2. i 3. navedenog zakona.
Bez obzira na godine života sterilizirati se može žena čiji bi život bio ugrožen trudnoćom ili rađanjem. Bez obzira na godine života sterilizirati se može i osoba za koju se na temelju saznanja
medicinske znanosti utvrdi da bi se dijete rodilo s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama.
Pogledaj na Twitteru
S obzirom na to da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ne podržava zamjensko odlučivanje, s konvencijskog stajališta radi se o kršenju temeljenih ljudskih prava na izbor o donošenju odluka o vlastitom životu, a ujedno predstavlja i nasilje nad osobom koju se sterilizira bez njezinog osobnog, informiranog i slobodnog pristanka. Stoga smo preporučili ministarstvu nadležnom za zdravlje da se donese novi zakon prema kojemu će svaka osoba moći samostalno donositi odluke o rađanju, uključujući i osobe smanjenoga mentalnog kapaciteta kojima sve informacije moraju biti dostupne i razumljive kako bi bile sposobne dati osobni, informirani i slobodan pristanak na medicinski zahvat.
Kao što smo i u prethodnim izvješćima navodili, preporuke tijela kao i međunarodni propisi idu u smjeru slobode izbora. Slijedom navedenog, smatramo da je u tom smislu potrebno usuglasiti i nacionalno zakonodavstvo, konkretnije, potrebno je osuvremeniti postojeći Zakon.
Kakva je situacija s obzirom na porodiljni dopust, u pogledu prava na medicinski potpomognutu oplodnju, pravno skrbništvo u slučaju razvoda braka, usvajanje, udomiteljstvo-roditeljstvo te druge oblike socijalnog roditeljstva i korištenja potpomognute oplodnje? Kako stojimo kao država i društvo s prihvaćanjem i poštivanjem prava na majčinstvo žena s invaliditetom?
Pekeč-Knežević: U odnosu na rodiljni i roditeljski dopust, žene s invaliditetom, odnosno osobe s invaliditetom imaju jednaka prava kao i osobe s invaliditetom. Nisu im osigurana neka dodatna prava niti nametnuta posebna ograničenja.
Prema Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji, da bi ostvarili pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, žena i muškarac koji su u braku, odnosno u izvanbračnoj zajednici, između ostaloga moraju imati poslovnu sposobnost, odnosno njihova poslovna sposobnost ne smije biti ograničena u dijelu davanja izjava koje se tiču osobnih stanja. Jedan od preduvjeta pristupa ovom pravu je i opće zdravstveno stanje uslijed kojega su žena i muškarac u braku ili izvanbračnoj zajednici sposobni za roditeljsku skrb o djetetu. Iste uvjete u odnosu na poslovnu sposobnost i opće zdravstveno stanje mora zadovoljiti i žena koja ne živi u braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, a želi koristiti pravo na medicinski potpomognutu oplodnju.
Ove odredbe u potencijalno u nepovoljniji položaj dovode osobe s invaliditetom jer oni uslijed svog invaliditeta mogu biti procijenjeni kao zdravstveno nesposobni za roditeljsku skrb o djetetu. Tako se primjerice pravobraniteljici za osobe s invaliditetom obratila slijepa žena, koja je nekoliko godina nastojala ostvariti pravo na medicinski potpomognutu oplodnju u kojim je nastojanjima bila od strane liječnika odvraćana, aludirajući na sposobnost brige o djetetu obzirom na sljepoću. Odugovlačenje je trajalo do dobne granice nakon koje isti postupak nije mogla više mogla ostvariti.
U slučaju razvoda braka, o tome hoće li neki roditelj ostvariti samostalno roditeljsku skrb, odnosno s kojim će roditeljem dijete živjeti nakon razvoda braka, odluku donosi sud, vodeći se prvenstveno najboljim interesom djeteta.
U odnosu na zasnivanje posvojenja, Obiteljski zakon ne sadrži odredbe koje bi ograničavale osobu s invaliditetom da posvoji dijete, međutim pojedine odredbe mogu u praksi u nepovoljniji položaj dovesti osobu s invaliditetom kao posvojitelja. Posvojenje se zasniva samo ako je u skladu s dobrobiti djeteta, a u postupku zasnivanja posvojenja procjenjuju se osobine posvojitelja u odnosu na dobrobit djeteta. Procjenu ''podobnosti'' i ''prikladnosti'' za posvojenje provodi Hrvatski zavod za socijalni rad, koji će u psotupku utvrditi ispunjavaju li bračni odnosno izvanbračni drugovi ili osoba koja želi posvojiti zakonske pretpostavke te procijeniti njihovu podobnost i prikladnost za posvojenje. Elementi koji se odnose na prikladnost i podobnost za posvojenje propisani su pravilnikom ministra.
Prema istom pravilniku, prikladnost podrazumijeva elemente koji se odnose na fizičke, psihičke i socijalne pretpostavke koje moraju imati potencijalni posvojitelji u odnosu na osobine i potrebe djeteta. Stručno mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje izrađuje se u pisanom obliku između ostaloga sadrži i podatke o zdravstvenom statusu potencijalnih posvojitelja i medicinskoj povijesti, a podnositelji zahtjeva za posvojenje dužni su svom zahtjevu priložiti i potvrdu liječnika o psihofizičkom zdravstvenom stanju.
Pri utvrđivanju podobnosti i prikladnosti za posvojenje socijalni radnik prikuplja između ostaloga i podatke o zdravstvenom stanju i sposobnostima obnašanja roditeljske uloge - procjena mogućnosti provedbe roditeljskih zadaća s obzirom na osobna ograničenja u vezi zdravstvenog stanja, o čemu su potencijalni posvojitelji dužni unaprijed istinito obavijestiti socijalnog radnika i psihologa. Ove odredbe potencijalno mogu isključiti osobe s invaliditetom iz kruga posvojitelja.
Što pokazuje praksa Ureda?
Pekeč-Knežević: Iz prakse Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom možemo izdvojiti slučaj kada se predrasuda odnosno stereotip djelatnika centra za socijalnu skrb kako osoba oboljela od multiple skleroze nije podobna za posvojitelja manifestirala pojavom diskriminacije temeljem zdravstvenog stanja.
Spomenuta predrasuda sastojala se u tome što su supružnici, od tadašnjeg centra za socijalnu skrb dobili negativno mišljenje o podobnosti za posvojenje, s obrazloženjem kako kod supruge postoji problem zdravstvenog stanja odnosno da joj je utvrđena dijagnoza multiple skleroze, te da je obzirom na prirodu bolesti i zahtjeve roditeljstva potrebno donijeti negativno mišljenje o podobnosti za posvojenje.
Zaključke o prirodi bolesti supruge centar je donio temeljem specijalističkog nalaza neurologa iz kojeg je vidljivo da je imenovanoj prije sedam godina postavljana dijagnoza Sclerosis multiplex – relapsno remitirajući oblik, da unazad pet godina nema relapsa bolesti (ponovne pojave ili aktivacije bolesti) te da od terapije uzima multivitamine.
Centar dalje obrazlaže kako se na posvojenje u pravilu daju ona maloljetna djeca koja u vlastitim biološkim obiteljima nemaju zadovoljene sve uvjete za pravilan psihofizički rast i razvoj te da je takav kriterij i dobro zdravstveno stanje odnosno odsutnost bolesti svakog potencijalnog posvojitelja. Supruga ne ispunjava taj kriterij, u dijelu tjelesnog zdravlja, budući ima navedenu dijagnozu.
U konkretnom slučaju dakle, osoba je zbog svoje dijagnoze koja samo potencijalno može dovesti do pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja u neodređenoj budućnosti a priori isključena od mogućnosti posvojenja, bez daljnje procjene ostalih preduvjeta koje moraju zadovoljiti posvojitelji.
Postoje li primjeri dobre prakse iz svijeta iz kojih bi i Hrvatska mogla nešto naučiti i primijeniti?
Pekeč-Knežević: Nismo upoznati s primjerima iz svijeta.
Zašto je seksualnost osoba s invaliditetom još uvijek za mnoge (roditelje, skrbnike, državu, društvo općenito) tabu tema i je li ipak bilo kakvih značajnih pomaka kroz godine?
Pekeč-Knežević: Odgovor na prethodno pitanje sadržan je u odgovoru u kojemu govorimo o rezultatima istraživanja na temu seksualnosti osoba s invaliditetom. Tema seksualnosti je još uvijek tabu u hrvatskom društvu, pa jednako tako i u odnosu na osobe s invaliditetom. Pomaka ima, oni su rezultat veće svjesnosti samih osoba s invaliditetom o vlastitim pravima.