Najam je sve skuplji i skuplji, a kupnja prikladnog vlastitog stana za mnoge je, pogotovo mlade i niz ranjivih skupina, ravna znanstvenoj fantastici s obzirom na nesigurnost radnog mjesta te visinu plaća i kvadrata. Negdje u nekoj paralelnoj galaksiji možda i postoji rješenje tog problema u Hrvatskoj, u kojoj su posebno političarima i stručnjacima raznih vrsta puna usta demografije, a u medijima se često voli izvlačiti statistike prema kojima situacija i nije tako ozbiljna, što je čak i pomak u stavu posljednjih godina s obzirom na to da se do još prije nekoliko godina o tom problemu uopće malo govorilo.
Posebno je draga statistika ona da su mladi u Hrvatskoj među onima koji napuštaju roditeljski dom najkasnije u Europi, tek nakon 30. godine. No nekako se i dalje prečesto izgubi naličje tih podataka -naime, nije da mladi, iako ima i takvih, ostaju cimeri s roditeljima jer to žele, nego zato što si ne mogu priuštiti vlastiti stan i mnogi su, ne samo u mlađoj dobi, osuđeni na podstanarstvo jer drukčije ne mogu barem donekle riješiti svoje stambeno pitanje.
Također, omiljena je tema i navodna ljubav hrvatskih građana prema nekretninama, koja je zapravo jedan od urbanih mitova. Naime, Hrvatska odskače po brojkama o vlasništvu, ali istraživanje Prava na grad o stambenim statusima, strukturi vlasništva i stambenim potrebama različitih društvenih skupina pokazalo je da ne samo da nije nužno točno da Hrvati vole vlasništvo već i da ono nije ni realnost u tako velikoj mjeri.
Osim o tome, DNEVNIK.hr je već u nizu tekstova ukazivao na to da Hrvatska treba iz korijena redefinirati stambenu politiku i povezati je s gospodarskom, demografskom i socijalnom politikom, a na to često upozorava i pučka pravobraniteljica, koja i u svojim izvješćima govori o pravu na adekvatno stanovanje. Ono podrazumijeva dom kao temelj stabilnosti i sigurnosti pojedinca i obitelji, okosnicu društvenog i emocionalnog života, ali sve češće i radno mjesto.
Pravo na adekvatno stanovanje odnosi se i na osiguranje zaštite od nezakonitih deložacija, a povezano je i s dostupnošću zdravstveno ispravne vode za ljudsku potrošnju te s pristupom sustavu odvodnje te energiji. Ono ne znači obvezu države da svakome dodijeli stan ili kuću, već se radi o obvezi osmišljavanja mjera kojima se pomaže u osiguranju dostojnog stanovanja, uključujući i subvencije i olakšice, dostupnost infrastrukture i slično na nediskriminatoran način te kako bi se preveniralo beskućništvo.
Što to sprema Europska unija?
Problema u kojem se našlo pravo građana na stanovanje postala je svjesna, ili bila na to primorana, napokon i Europska unija, jer riječ je o problemu koji ne pogađa samo Hrvatsku, pa EU sprema plan cjenovno pristupačnog stanovanja.
Između 2010. i kraja 2023. prosječne stanarine u Europskoj uniji porasle su za gotovo 23 posto, a cijene kuća za gotovo 48 posto, što je dovelo do prosvjeda u gradovima od Dublina do Amsterdama ili Lisabona zbog gubitka kupovne moći. Nedostatak pristupačnog stambenog prostora i rastući troškovi života čak su istaknuti u nacionalnim i europskim izbornim kampanjama, tako da je, dok je tražila odobrenje zastupnika u Europskom parlamentu, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dala sve od sebe kako bi se pozabavila tim problemima u svojem govoru u Europskom parlamentu.
U svojim političkim smjernicama naglasila je hitnost rješavanja stambene krize, predlažući prvi europski plan pristupačnog stanovanja i povjerenika odgovornog za to područje politike, a što su socijalisti zahtijevali kao uvjet za podršku njezinu drugom mandatu. Zasad postoji znatan nedostatak ulaganja u socijalno i pristupačno stanovanje, a države članice mogu koristiti javna sredstva samo za ciljanje najugroženijih skupina.
"Europska unija trebala bi izraditi stambeni plan koji nije usmjeren samo na potrebite, već odgovara na krizu koja pogađa sve – i studente i jednočlane obitelji i samohrane roditelje i mlade radnike..." istaknuo je za Euronews direktor politike u Zakladi za europske progresivne studije (FEPS) David Rinaldi. "Što se tiče državnih potpora, željeli bismo vidjeti priznavanje socijalnog i pristupačnog stanovanja za sve, a ne samo za skupine u nepovoljnom položaju ili društvene skupine s manje mogućnosti, već kao uslugu od općeg gospodarskog interesa", rekao je Christophe Rouillon, predsjednik grupe PES. u Europskom odboru regija (CoR).
Stanovanje dosad nije bilo prioritet u raspravama na razini EU-a, a ministri za stanovanje nastavili su zajedničke rasprave o europskim izazovima u ovom području politike tek 2022. nakon desetljeća zastoja. No socijalisti, ljevica i organizacije civilnog društva inzistiraju na tome da se može učiniti mnogo više na razini EU-a za rješavanje ove krize, počevši od povjerenika ili potpredsjednika s mandatom za promicanje dijaloga i ulaganja. ''EU može utjecati na stanovanje pomoću financijske regulative, zakona o tržišnom natjecanju, energetske učinkovitosti, regulatornih i planiranih standarda, kohezijske politike, klimatskih mjera, urbane/ruralne i socijalne politike", napominje Rouillon.
Kako bi se riješio rastući jaz u ulaganjima, planovi politike Von der Leyen uključivat će reviziju pravila o državnim potporama kako bi se državama članicama dala veća fleksibilnost za potporu stanovanja, kao i prijedlog da se državama članicama omogući da udvostruče planirana ulaganja kohezijske politike u pristupačne stanove. "Radit ćemo s Europskom investicijskom bankom na paneuropskoj investicijskoj platformi za pristupačno i održivo stanovanje kako bismo privukli više privatnih i javnih ulaganja", navodi se u programu te javne politike. Više novca doći će iz Fonda za društvenu klimu, koji će mobilizirati najmanje 86,7 milijardi eura između 2026. i 2032. za akcije i ulaganja za potporu najranjivijim skupinama.
Međutim, neki od ključnih prijedloga socijaldemokrata o stambenom zbrinjavanju, uključujući obvezujuće ciljeve za postupno uklanjanje beskućništva do 2029. i zakonodavnu inicijativu za reguliranje kratkoročnog najma, nisu uključeni u program. "Za neke ljude Airbnb i druge platforme predstavljaju izvor prihoda, ali ne bi trebale ugroziti kvalitetu života u gradu", rekao je Rinaldi, s obzirom na to da rast cijena stanova i najma navodi neke građane da se isele iz urbanih centara.
Na udaru stambenog stresa
U prosjeku u EU-u, 19,6 posto raspoloživog dohotka ljudi potrošeno je na stanovanje u 2022. godini, ali za one koje se smatra da su u riziku od siromaštva, a to su oni s raspoloživim dohotkom ispod 60 posto nacionalnog medijana dohotka, troškovi stanovanja činili su gotovo 38 posto njihova raspoloživa dohotka, a to mnoge dovodi na sam rub siromaštva i udar stambenog stresa.
Kao što je DNEVNIK.hr već pisao, riječ je o pojmu koji označava stres koji ljudi, odnosno kućanstva, proživljavaju ako njihovi stambeni troškovi poput rente ili rate za stambeni kredit te osnovni računi za vodu, struju, grijanje, plin itd. premašuju 30 posto njihovih mjesečnih primanja. Tada dolazi do tzv. stambenog stresa kada građani većinu ili čak svu svoju energiju ulažu u to da plate troškove stanovanja i nemaju ni vremena, ni novca ulagati u svoj razvoj kroz primjerice kulturu, slobodno vrijeme ili obitelj. Kvaliteta njihova života drastično pada, a posljednjih desetak godina zabilježeno je i da stambeni stres uzrokuje poremećaje mentalnog zdravlja.
Hrvatski građani bolno su svjesni tog problema, pogotovo dok se već više od 30 godina čeka da Hrvatska dobije nacionalnu stambenu strategiju, pa da kredit ili nasljedstvo ne moraju biti jedini put do stana. Primjera dobre prakse ne nedostaje – često se primjerice spominje ''crveni Beč", ali i u Hrvatskoj već postoji grad koji je posegnuo za drukčijim rješenjem.
Međutim, kao što smo već višekratno upozoravali, u Hrvatskoj je umjesto smislene stambene politike stambeno pitanje i dalje ''zaključano'' u domenu vlasništva i temu demografije i biološke reprodukcije, a temeljna odrednica za koju se odvaja(lo) najznačajnija količina sredstava su subvencije individualnih stambenih kredita, odnosno poticanje tržišnih mehanizama za rješavanje stambenog pitanja i stambenog kreditiranja u poslovnim bankama. I to unatoč tome što je upravo to uvelike pridonijelo postojećem trendu rasta cijena stanova u Hrvatskoj te su pritom subvencije utjecale na cijene nekretnina u područjima i regijama u kojima je tržište nekretnina najaktivnije, što je zaključak istraživanja koje su proveli Davor Kunovac iz Hrvatske narodne banke (HNB) i Ivan Žilić s Ekonomskog instituta u Zagrebu analizirajući utjecaj subvencioniranih stambenih kredita na tržište nekretnina u Hrvatskoj.
Hoće li i kakve promjene donijeti nova stambena politika koju vladajući najavljuju već nekoliko godina, no nikako da ugleda svjetlo dana, barem ne kao službeni konkretni prijedlog za javnu raspravu, zasad je teško reći.
Prema posljednjim informacijama, do kraja kolovoza, odnosno početkom jeseni javnost bi napokon trebala vidjeti što to Vlada sprema. Ono o čemu se dosad govorilo izazvalo je već kritike s raznih strana jer, između ostalog, opet se spominju subvencije, ovaj put najma, a regulacija podstanarstva i dalje je zanemarena.
Razmjena dobrih praksi
''Stanovanje je pitanje u kojem je važno razmjenjivati dobre prakse", naglasio je za Euronews finski europarlamentarac s ljevice, predsjednica Odbora za zapošljavanje i socijalna pitanja Li Andersson, koja je dodala da ''kad je riječ o beskućništvu postoje zemlje, primjerice upravo Finska, koje su dosta radile na beskućništvu i već dugo imaju dosta dobre rezultate, tako da to pokazuje da se takvi socijalni problemi mogu riješiti".
Beskućništvo, naime, pogađa oko 890.000 ljudi diljem EU-a, prema izvješću iz 2023. koje je objavila Europska federacija nacionalnih organizacija koje rade s beskućnicima (FEANTSA), no još uvijek nema konkretnog prijedloga političkog programa, a put do beskućnika jedan je od najkraćih i može se dogoditi svakome. No socijalno, cjenovno pristupačno, priuštivo, kako ga već nazvali, stanovanje nije namijenjeno samo siromašnima.
Na tom tragu očekuje se da će djelovati novi plan EU-a, a više detalja trebalo bi biti poznato za nekoliko mjeseci. Naime, Von der Leyen je dala zemljama članicama rok do 30. kolovoza da nominiraju kandidate za kolegij povjerenika za sljedeći petogodišnji mandat i tada će odlučiti tko će voditi koji resor i koje će ovlasti imati nakon njihove potvrde u Europskom parlamentu. Možda dotad i hrvatski plan za stan napokon ugleda svjetlo dana.