Naravno, neke riječi namjerno smo stavili na pogrešno mjesto, ali samo kako bismo pokazali da je u našem jeziku red riječi u rečenici relativno slobodan, no (prema standardnojezičnoj normi) ipak postoje obvezna pravila za položaj nenaglašenih riječi. Budući da nemaju vlastiti naglasak, klitike se uklapaju u fonetske cjeline s riječima koje ga imaju.
Enklitike su riječi bez naglaska koje se naslanjaju na naglašenu riječ ispred sebe, a to su nenaglašeni oblici glagola biti (sam, si, je, smo, ste, su, bih, bi...) i htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će), skraćene zamjenice (me, te, ga, mu, joj, se...) te čestica li. Ima i onih koje se naslanjaju na riječ iza sebe – proklitike ili prednaglasnice. Iako kratke i naizgled nevažne, slijede stroga pravila – točno znaju gdje im je mjesto.
Na primjer, u rečenici Stara kuća je srušena prošle godine. većina govornika enklitiku će staviti ispred glagola, ali to nije u skladu sa sintaktičkom normom standardnog jezika, već je svojstveno razgovornom stilu.
Prema Wackernagelovu pravilu, enklitika stoji na drugome mjestu u rečenici. To znači da dolazi iza subjekta (ako uz njega ne stoji atribut ili apozicija), odnosno iza prve naglašene riječi s kojom čini naglasnu cjelinu: Kašić je napisao prvu hrvatsku gramatiku.
Ako uz subjekt stoji atribut ili apozicija, zanaglasnica može stajati:
– iza dijela predikata koji nosi značenje (Otac Goriot imao je dvije kćeri.)
– iza prve naglašene riječi u rečenici s kojom čini naglasnu cjelinu (Opsjednuti je Ahab lovio bijelog kita.).
Sličan je primjer: Đuro je Martić poludio.
Takav poredak vjerojatno vam djeluje neuobičajeno, ali gramatički nije pogrešan jer enklitika je nalazi se na svojem prirodnom mjestu. Međutim, taj poredak nije neutralan, važno je istaknuti njegovu stilsku vrijednost. Razdvajanje imena i prezimena, ili općenito subjekta od atributa ili apozicije, enklitikom smatra se stilski obilježenim. U standardnome jeziku takve se rečenične konstrukcije obično izbjegavaju iako se u književnoumjetničkom stilu ponekad namjerno koriste radi isticanja.
Isto vrijedi i za višerječne nazive ustanova (kao i gradova, država i sl.) – ni njihove sastavnice, prema normi, ne razdvajaju se enklitikom. Zato je pravilno: Filozofski fakultet organizirao je javno predavanje.
Uočavamo, dakle, da enklitike ne dolaze nakon čvrsto povezanih sintagmi, ali ni nakon zagrade, zareza, točke ili crtice, kao u sljedećim primjerima:
Don Quijote su i Sancho Panza nerazdvojni suputnici.
Razdoblje prosvjetiteljstva (17. stoljeće) je obilježio Voltaire.
Biti ili ne biti, je pitanje sad.
Naravno, kao što je to često u hrvatskom jeziku, postoje i neke iznimke. Rečenica Marko Mamić je sportaš. posve je pravilna jer kad bismo primijenili pravilo, dobili bismo rečenicu koja zvuči neobično i neprirodno: Marko Mamić sportaš je. Ili pak stilski obilježenu: Marko je Mamić sportaš. Nenaglašene oblike moguće je zamijeniti naglašenima (sam → jesam, je → jest...), ali pritom dolazi do isticanja određene riječi: Marko Mamić jest sportaš.
Pozicioniranje enklitike na početak rečenice dopušteno je nekim glagolskim enklitikama u upitnim rečenicama: Je li ti hladno? Bi li to napravio?
Takva upotreba uobičajena je u dijalektima. U istarskim govorima klitika (koja je inače enklitika) može stajati na prvom mjestu: Ću moći pogledat?, pa i u kajkavskim: Si pogledal?
Je mjesto enklitika primjer dobar načina na koji jezik hrvatski po pravilima preciznim funkcionira. Podsjeća ono da jezik kaotičan nije, nego uređen sustav duboko. Iza rečenica svakodnevnih pravila stoje stoljećima koja su se oblikovala.
Ako je vam navedeni poredak zasmetao, ste shvatili koliko nam su pravila o redoslijedu riječi u rečenici važna.