Povijest je pokazala kako je u ratnim zbivanjima retorika imala ključnu ulogu. I ona koja je ratu prethodila, ali i retorika koja je konflikte raspirivala. U rusko-ukrajinskom sukobu nedvojbeno je kojeg će lidera povijest pamtiti kao agresora, a kojeg kao borca za slobodu. A način na koji Putin i Zelesnki komuniciraju na to uvelike utječe. Uspoređujući te dvije retorike, ta dva retorička stila nije pretjerano reći da su kao dva paralelna svemira, dijametralno suprotni. I sadržajem i izvedbom. I onime što govore i kako govore.
Putina karakterizira jedna hladna, distancirana retorika, govor gotovo potpuno lišen ekspresije i emotivnosti, dok je Zelenski strastven i emotivan, ali nipošto patetičan. Pronašao je savršen balans između odlučnosti, žestine, ali i ljudskosti koju pokazuje svakim svojim obraćanjem. U svojim je govorima jasan i jezgrovit, ali i figurativan. Obraćajući se europskim čelnicima, već na početku ističe kako ne može reći ni "dobar dan" ni "dobra večer" jer mnogima u Ukrajini dan nije dobar, a nekima je možda i posljednji. Učestalo koristi riječi kao što su sloboda, neovisnost, borbenost. I u njegovu slučaju to nisu floskule niti klišeji jer borba za slobodu koju spominje u javljanju snimljenom na razrušenim ulicama Kijeva, u vojnoj uniformi, zvuči puno realnije nego kada se o istoj toj borbi za slobodu i neovisnost govori iz ureda, u odijelu sjedeći za stolom.
U retorici je posebno važan koncept kairosa, odnosno prilagodbe trenutku. Svoj govor prilagoditi trenutačnoj situaciji. A to Zelenski vrhunski radi. Iako je emotivnost i strastvenost u njegovim govorima uvijek prisutna, ona je istaknutija u motivacijskim obraćanjima građanima Ukrajine putem društvenih mreža. Logičnost, apeliranje, razum, ali uz primjerenu dozu pozivanja na humanost i ljudskost, očito je kada govori na konferencijama za medije, kada se obraća široj, svjetskoj javnosti, kada govori o važnosti ulaska Ukrajine u NATO, u Europsku Uniju, kada govori o zaštićenosti granica i teritorijalnoj cjelovitosti.
Nije zanemariva ni njegova neverbalna komunikacija, odjeven u vojnu uniformu, bilo okružen suborcima na cesti ili sjedeći u uredu, pokazuje da borba nije samo ideja ili načelo, nego da se ona doista i događa. Zelenski se pokazao kao izvrstan retoričar, izvrstan govornik koji može uvjeriti, motivirati, koji može privući pozornost, ali i stvoriti naklonost cijeloga svijeta.
S druge strane, njegova potpuna suprotnost je Vladimir Putin. Iako već godinama prisutan u javnosti, pa su ljudi pomalo i navikli na njegovo govorenje ispod glasa, govorenje "u prazno" bez ikakve potrebe da prati reakciju sugovornika jer odgovor ionako ne očekuje, sada je ta hladnoća osobito došla do izražaja. Kako o nuklearnom oružju, kako o ratu i ubijanju govoriti potpuno lišen bilo kakve emotivnosti? To je zaista Putinov osobni retorički trademark. Putin je govornik monologa, dijalog je uvijek za njega bio neprirodna situacija, pa se na sve načine trudio da sugovornike i verbalno i neverbalno stavi u inferiornu poziciju. Njeguje retoriku velikog vođe koji ne trpi prigovore. Odrješit, naredbodavan, a istovremeno praznog govora prepunog klišeja o ugroženosti vlastite zemlje, o pravima da zemlju zaštiti, o neprijateljima koji vrebaju iza svakog ugla. A naravno, sve to distanciran od sugovornika iza (većeg ili manjeg) stola, strogog pogleda, odmjerenih gesti, naredbodavnim ritmom koji ne ostavlja prostor ni za što drugo osim za: "Bit će kako kažete".
Činilo se kako su takvi vođe i takva retorika u 21. stoljeću nemogući. Međutim, valja u obzir uzeti i povijest i retoričku tradiciju Rusije, u kojoj su građani na takvo što, nažalost, navikli. Ipak, Putin je još jedan povijesni pokazatelj koliko takva autoritarna retorika može nanijeti štete. I kako se bilo kakvo divljenje onima koji "lupaju šakom o stol" vrlo lako može pretvoriti u tragediju svjetskih razmjera.