Krasno mi je to.
Pročitajte i ovo
Neki dan se muslimanskom dijelu svijeta dogodio Bajram, i zid mog facebooka je prštao od krasnih statusa u kojima svi živi čestitaju svim prijateljima muslimanske vjere. Kako ja samo divne i obazrive prijatelje imam, svi oni šire poruke ljubavi i prihvaćanja različitosti.
A ja?
Ja nisam pisao status, premda idem u red obazrivih. Radije sam dohvatio telefon, okrenuo nekoliko brojeva i čestitao kako se već čestitati treba.
Svakog nas dana facebook obavještava o rođendanima ostalih facebook prijatelja. Pa onda svi krenemo s velebnim čestitkama na zidu slavljenika. Tako ushićeni virtualni prijatelj na zidu pronađe nekoliko stotina čestitki. Ushićen je, pa u stanju euforije niti ne primijeti da mu čitavog dana nije zazvonio telefon, o onom zvoncu kraj ulaznih vrata da ne pričam.
Jednako je tako i sa humanitarnim akcijama. Jao kako smo mi samo plemeniti, sheramo linkove, vješamo po zidovima, tegamo na stotine ljudi, otvaramo grupe. Aktivizam nam leti u nebo. U čitavom procesu dizanja virtualne humanitarne prašine zaboravimo ispuniti uplatnicu, otići do pošte i uplatiti sto kuna.
A aplikacije? Ma divota živa, tu su stvari pojednostavljene do boli. Tamo imamo razne ikonice koje se smiju, koje plaču, češkaju se iza uha, pa onda crveni vrag, zeleni pajac, štikla, čaša šampanjca.
Sveli smo se na komunikaciju orangutana, postalo je sasvim nepotrebno biti pismen, sve se rješava s nekoliko ikona:
Smješko, čaša šampanjca, štikla, plačko, automobil.
U prijevodu to znači – draga, super smo se provele vani, izgledala si sjajno, ali zaista ne razumijem kako je taj gad ipak pokupio drugu curu i odvezao je kući.
Kakva slova, kakve rečenice, kakva sintaksa, kakva metafora?! Sveli smo se na komunikaciju majmuna u krošnjama.
Tehnologija toliko brzo i nezaustavljivo juri naprijed da mi se zapravo čini da smo mi tu postali nebitni.
Dosta su nam samo prstići da njima natipkamo nekoliko nasmijanih ikonica.
Za deset godina doživljavat ćemo šokove ako nam slučajno zazvoni telefon i začujemo ljudski glas.
A za dvadeset godina će na TV Dnevniku javljati kako su na terasi kafića u središtu grada viđena dva prijatelja koji sjede, piju pivo i smiju se od srca. Senzacija, neviđeno! Prilog će prenijeti većina svjetskih TV kuća.
Zaista mi je srce puno radosti kada vidim kako nas sva ta komunikacijska čuda zbližavaju kao ljude.
Odmah mi se :)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
-
Incident u ZagrebuUpali u Veleposlanstvo Indije u Zagrebu, doznajemo detalje
-
PRIČA PROVJERENOGInspektorat potvrdio: Marko Perković Thompson ilegalno je gradio u Čavoglavama, poznato što će biti s građevinama
-
"Gubitak za sve"Trump je jedva dočekao: SAD se danas povlači iz jedne od najvažnijih svjetskih organizacija
