U godinu dana životu u Njemačkoj, gdje je na privremenom radu, blogerica Gastarbajterica je doživjela mnoge promjene.


Uz varijacije na težini, prvu promjenu koju je primijetila čim je sletjela na njemačko tlo su promjene na koži lica. Kao da joj se koža osvećuje što je bila pošteđena prištića za vrijeme puberteta:

Vezani članci Cijepljenje protiv koronavirusa, ilustracija Susjedi tvrde da su postavili europski rekord: "Ovo je uspjeh cijele države, svijest građana je za čistu desetku" Njemačka policija Razbijen globalni pedofilski lanac: "Iza svake fotografije i videa skriva se užasna patnja i najteže sudbine"

Korektor mi je drugi najbolji prijatelj u Njemačkoj(poslije GPS-a) i nikada ga do sada nisam trošila u ovolikim količinama, te bez njega ne mogu izaći iz stana. Čitala sam da i Ella Dvornik ima isti problem u Londonu pa mi je malo lakše. Čim dođem u Hrvatsku prva stanica će mi biti kozmetički salon. Ili možda dermatolog.

Ono što je najviše primijetila na sebi su psihičke promjene:

Sindrom turista se zadržao do dana današnjeg. Navikla sam se na život u Njemačkoj, super uklopila, svi me dobro prihvaćaju i ja njih, vrlo brzo je nestao i strah od ljudi s Bliskog istoka s kojim sam došla u Njemačku, te mogu komotno reći da me Njemačka općenito prigrlila, a i ja nju, ali i dalje to nije moj dom i nisam sigurna da će ikada biti. Osjećam se konstantno kao da sam na nekom dužem putovanju u inozemstvo, poput maturalca ili dužeg ljetovanja i da ću se uskoro vratiti kući. Srce je ostalo na Plesu zadnji put kada sam ušla u avion i čeka da ga pokupim na povratku, da se vratim u svoju sobu u kući u Zagrebu i nastavim sa životom gdje sam stala.

Glava je negdje na pola puta. Svjesna da je ovdje financijski bolje, a vjerojatno i za moju budućnost, da idem u dobrom pravcu, ali opet s nekom nesigurnošću i konstantnim propitkivanjem odluke.

Oni koji su pratili blog znaju da sam tijekom prošle godine imala par težih razdoblja. Od kada sam se zaposlila psihički sam u puno boljem stanju. Prošlo je tek nešto više od dva mjeseca od kada imam posao na puno radno vrijeme, ali dovoljno da me stabilizira i da ojačam. Prvo i najvažnije što mi je užasno falilo tijekom prošle godine je kontakt s ljudima. Nisam baš imala neku ekipu pa sam rijetko izlazila i većinu vremena provodila sama u stanu što se pokazalo kao katastrofa. Sada provodim svaki dan 8 sati okružena ljudima, puno pričamo, smijemo se i družimo na poslu pa mi je i puno lakše izdržati razdvojenost od Hrvatske i ljudi koji su tamo ostali. A i osim posla se gotovo svaki vikend družim ili s našima ili s ostalim auslenderima i s te strane sam sada napokon zadovoljna.

A gdje joj je ostalo srce, pročitajte u njenom novom postu na Blog.hr-u.