Zamislite da stojite izvan svemira. Ne samo izvan fizičkog svemira, već izvan vremena isto tako. S te spektakularne promatračnice, bacite pogled na naš svemir gdje s jedne strane možete vidjeti početak, Veliki prasak, a s druge, štogod se tamo događa. Negdje u sredini tog spektakla se nalazite vi, minijaturni oblik života, s jedne strane novorođenče, a s druge leš. Iz te nemoguće perspektive, vrijeme zapravo ne protječe, ne postoji 'sada'. Vrijeme je statično, nepromjenjivo i zamrznuto.
Pročitajte i ovo
Iako se doima fantastičnim teorijom, za većinu današnjih fizičara, svemir je upravo takav. Iako je čovjek navikao poimati vrijeme kao nešto što teče iz stvarne prošlosti preko sadašnjosti u još neostvarenu budućnost, trenutne teorije prostora i vremena uče nas kako su prošlost, sadašnjost i budućnost jednako stvarni te fundamentalno neraspoznatljivi.
>> I to smo dočekali: Aplikacija uz koju možemo putovati kroz vrijeme
Pokušaj ujedinjenja dviju teorija
Vrijeme je zapravo iluzija, barem u modelu svemira kojeg čine samo dvije čestice svjetlosti. Taj eksperiment mogao bi pomoći u ujedinjenju dviju najboljih teorija u fizici koje opisuju našu stvarnost: kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti.
Dosadašni pokušaji da se kombiniraju jednadžbe u tim različitim teorijama, proizveli su naočigled besmislene odgovore. U 60-tim godinama prošlog stoljeća Wheeler-DeWittova jednadžba izostavila je vrijeme iz teorije relativnosti, napravivši nešto što se protivilo praktičnim dokazima.
Iluzija
Teoretičari Don Page i William Wootters su 1983. godine predlagali kako bi vrijeme zapravo mogla biti iluzija koja se javlja kao fenomen kvantnog uplitanja. Oni su matematički pokazali kako bi promatrač unutar svemira imao osjećaj protoka vrmena, dok bi ga promatrač izvana vidio statično, bez proteka vremena.
Marco Genovese s talijanskog Nacionalnog instituta meteoroloških istraživanja u Turinu, zajedno je sa svojim kolegama pokazao kako vrijeme može izaći iz kvantnog uplitanja u fizičkom 'svemiru', iako se radi samo o svemiru sačinjenom od dva fotona.
Njegov tim je počeo samo s parom upletenih fotona, koji imaju određenu polarizaciju, koja rotira dok fotoni prolaze kroz pločicu kvarca u set detektora.
Fenomen
Ti upleteni elektroni postoje u superpoziciji horizontalnog i vertikalnog stanja istovremeno, sve dok nisu promatrani. Što je pločica bila deblja, fotonima je duže trebalo za prolazak kroz nju i više se razvijala njiva polariziranost utjecajući na vjerojatnost da će bilo koji od njih zauzeti određenu vrijednost.
U jednom modusu eksperimenta, jedan je foton tretiran kao sat s otkucajima koji su zapravo promjena između horizontalne i vertikalne polarizacije. Zbog uplitanja, čitanje tog sata utjecalo bi na polarizacijsku vrijednost drugog fotona. Promatrač koji čita taj sat utječe na svemir sačinjen od ta dva fotona i postaje dio njega. Promatrač tada postaje sposoban mjeriti polarizaciju drugog fotona na osnovu kvantnih vjerojatnosti.
Kako fotoni koji prolaze kroz deblju pločicu kvarca imaju drugačiji tempo otkucaja, ponavljanje eksperimenta s više pločica pokazalo je da se vrijednost drugog fotona mijenja s vremenom.
U drugom modusu, promatrač je zapravo 'super-promatrač' koji nije dio svemira u kojem postoje navedeni fotoni. S takve promatračnice stanje oba fotona zajedno uvijek je isto, odajući dojam statičnog svemira.
Ipak, ne misle svi kako je izbacivanje vremena pravilan put prema ujedinjenju kvantnih i klasičnih svjetova. Genovese priznaje kako njegov eksperiment nije posljednji čavao zabijen u lijes. 'To je vizualizacija fenomena, a ne dokaz. Trebali biste pogledati u sam svemir da dobijete taj dokaz', zaključio je Genovese za New Scientist.
To pak nije baš tako jednostavno. Dok se netko ne dosjeti kako to učiniti, mi ćemo i dalje sretno egzistirati kao dio ovog svemira kojeg čine prostor i vrijeme. Čak ako je vrijeme samo najobičniji fenomen.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
