Negdje na tragu priče i mitskog pitanja „što je bilo prije – kokoš ili jaje“ u aktualnom trenutku moramo se zapitati što se događa s nama, jesmo li važniji mi, pojedinci i ljudi ili sva ta silna tehnologija...
Odmah na početku ću otvoreno priznati, možda je pomalo licemjerno da netko tko zapravo „živi od tehnologije“ propitkuje smisao iste. Ne, nisam protiv tehnologije, dapače, u mnogim stvarima sam gorljivi zagovornik svega što nam je život (više poslovni nego privatni...) učinilo lakšim, ali opet me zanima gdje je, zapravo, granica. I jesu li onima koji nas uporno kao rasu guraju naprijed u tehnološkom smislu u fokusu ljudi ili je tehnologija u određenima segmentima postala smisao sebi samoj? I što nam donose noviteti o kojima iz dana u dan pišemo, raspravljamo, veselimo im se i s nestrpljenjem ih očekujemo? Hoće li nam doista kao pojedincima i koliko olakšati život?
Iskreno, bojim se da neće, barem ne većini, a pogotovo ne onima kojima je dovoljno teško i kojima su ciljevi bitno drugačiji nego kreatorima modernih trendova. Nije sporno da Google, Facebook i sve ostale kompanije, da ih ne nabrajam, doniraju određene sume za humanitarne akcije, ali isto tako nije sporno da su oni više licemjerni nego ja dok pišem ovaj tekst. Postoje planovi „internet za sve“, planiraju se dronovi, baloni i ostala moderna čudesa koji će „misiju online“ učiniti dostupnom u svakom kutku planete. Super, ali koja je zapravo poanta dovođenja interneta u svaki, pa i najzabačeniji kutak Zemlje, ako su milijunima ili stotinama milijuna ljudi na toj istoj Zemlji pitka voda i topli obrok nedosanjani san?!
Postanite fan na Facebooku ako već niste!
Ne bi li bilo humanije i doličnije altruističkom shvaćanju svijeta da se novac koji se osigurava za navedene i tko zna kakve još projekte transferirao u hranu, odjeću, vodu, lijekove i sve one esencijalne namirnice za kojima vape mnogi? Naravno da bi, ali svi smo mi, manje ili više, s vremenom izgubili iz vida ono što je u cijeloj priči najvažnije a to je – čovjek. Čovjek kao pojedinac, a ne kao meta za „bombardiranje“ svim i svačim, tehnološkim inovacijama koje ni sami ne razumijemo, realno nam ne trebaju, ali živimo u vremenu kada to „moramo imati“. Upravo je taj „must have“ postao zaštitni znak i način života, jer više nije bitno zašto nešto imamo, bitno je da to – imamo.
Pogledajmo, uostalom, dvije posljednje vijesti koje su izazvale poprilično kontroverzi. Prvo, Facebook je kupio Oculus VR, tvrtku koja je predvodnik tehnološkog razvoja u segmentu virtualne stvarnosti. Cijena – dvije milijarde američkih dolara. Za Facebook sitnica, Mark Zuckerberg je u stanju potrošiti i nekoliko puta više, a da nikome nije jasno zašto, ali nije to poanta priče. Poanta leži u toj famoznoj virtualnoj stvarnosti, na koju smo se posljednjih mjeseci svi zajedno „navukli“. Koliko će i hoće li to poboljšati život i kome? Možda će siromašni(ji) dio populacije Facebook transferirati u virtualnu stvarnost i tamo je nahraniti, dati joj odjeću, krov nad glavom, zaliječiti rane i omogućiti joj život dostojan čovjeka?
Kako da ne, gladni će biti još gladniji, gladnih će biti još više, ali ćemo, eto, hvala nebesima i Facebooku imati dostupniju virtualnu stvarnost. Biti ću dovoljno hrabar i konstatirati kako je to u današnje vrijeme apsolutno glup, skoro pa pokvaren potez. Ne zato što je Facebook uložio u virtualnu stvarnost, jer to je njihovo pravo, nego zato jer se svako toliko razbacuju deklarativno diskretnim objavama o humanitarnim akcijama. Ako je Facebook licemjeran, što tek reći za otvorenu poruku koju je poslao Larry Page, jedan od osnivača i suvlasnika Googlea.
Čovjek je, ničim izazvan, došao na ideju prema kojoj bi svi oni koji imaju želju donirati novac isti trebali dati korporacijama „koje pokušavaju napraviti velike i značajne stvari“, umjesto da taj isti novac daju u humanitarne svrhe?! Nešto tako stupidno davno nisam čuo, što se mene tiče Page može svoj novac dati kome i koliko želi, ali ako je u pitanju moj novac onda si ovakve ideje može slobodno baciti u smeće, da ne budem blag. Da, naravno, dati ću svoj novac „kompanijama koje čine velike i značajne stvari“...
Jedna od takvih je, valjda, najava Elona Muska koji će seliti čovječanstvo na Mars. Samo nije objasnio hoće li „gore“ biti mjesta za sve nas ili će na Mars samo odabrani i što ćemo s onima koji ostaju na Zemlji. Ako vam je do „velikih stvari“ i „mijenjanja svijeta na bolje“ postoji milijun ovozemaljskih načina, ali ekipi izgleda nije do toga, njima je Mars postao misija i opsesija. I to je sasvim u redu, ali otvoreno pozivati pojedince da daju svoj novac takvima, jer to eto „mijenja svijet na bolje“, to je već ekstremni bezobrazluk i bahaćenje kakvo ne mogu razumjeti...
Naravno da si ne utvaram kako će ovaj tekst promijeniti nešto ili kako je iznimno važan i dubokouman, jer to jednostavno nije tako. Da, ja ću i dalje pisati o modernim tehnologijama, koje su tu, biti će tu dok je nas i to ne možemo izbjeći, ali neke stvari mi idu na živce i zato sam odlučio napisati ovo što čitate. Živimo u svijetu u kojem 85 pojedinaca ima bogastvo veće nego polovica ukupnog čovječanstva i tu je sve rečeno, kristalno jasno i nepobitno. To neće promijeniti nitko, najmanje ja, ali neće ni Zuckerberg i Page svojim „projektima za poboljšanje svijeta“.
Ne, to nije poboljšanje svijeta, niti poboljšanje života na Zemlji za većinu, to je jednostavno poboljšanje tehnologije. I to je, zapravo, na kraju svega, odgovor na pitanje tko je važniji – čovjek ili tehnologija? Tehnologija, odavno, jer da nam je svima do čovjeka, drugačije bismo se ponašali i misija spašavanja, poboljšanja i očuvanja svijeta, jedinog kojega za sada imamo, izgledala bi sasvim drugačije. Zašto bi nam inače nudili putovanje na Mars?
Foto via Brookings
-
Redovna procedura?Ona im je doslovno život, a sad ih je šokirala obavijest: "Sve nam je bila"
-
SUMNJIVE AKTIVNOSTIUzbuna u europskoj prijestolnici: "Sve ih je više, usmjeravaju ih na različite ciljeve, a znamo i kad su proširili sustav"
-
DVA UPOZORENJAUzbuna u europskoj zemlji! Podignuti vojni avioni: "Potražite sklonište"
