Kad je 11. listopada objavljena vijest o puknutoj gorivoj šipki u NE Krško, to je izazvalo zabrinutost u javnosti. No kolika je bila stvarna opasnost, pokušat ćemo dočarati na lako pamtljiv i zanimljiv način.


Ovogodišnji remont u NE Krško naišao je na problem zbog kojeg će kasniti s dovršetkom oko tjedan dana. Prilikom izvlačenja nuklearnoga goriva iz reaktora u bazen istrošenoga goriva i nakon podrobnog pregleda nuklearnoga goriva, otkrivena su oštećenja na gorivim šipkama, točnije na njih tri. Jedna goriva palica ispala je u transportni kanal bazena istrošenog goriva.

IZ NE Krško su pojasnili kako su šipke oštećene zbog vibracija uzrokovanih poprečnim tokovima rashladnog medija preko proreza na spojevima obodnih ploča reaktora. Oštećeni gorivi elementi će se odstraniti, zamijeniti i dodatno stabilizirati. Čitavo to vrijeme, iz NEK-a tvrde kako ništa od navedenog nije predstavljalo opasnost po radnike, okoliš ili samo nuklearku.

Ključ je voda

Kakvu opasnost predstavljaju gorive šipke tijekom remonta u bazenu istrošenog goriva, možda je najjednostavnije pojasnio fizičar, bivši NASA-in robotičar i autor popularnog web stripa 'Xkcd', Randall Munroe, na svojoj internetskoj stranici 'What If?', koja je posvećena odgovaranju na hipotetska pitanja putem fizike.

Potrošeno gorivo iz nulearnih reaktora je izrazito radioaktivno i treba se hladiti i raspadati još nekoliko desetaka godina u posebnim bazenima unutar nuklearnih elektrana, dok ne postane dovoljno inertno da ga se može preseliti u klasičan spremnik. Tad ono postaje nuklearni otpad, a taj otpad, odnosno njegovo odlaganje problem je sam za sebe, o kojem ovdje nećemo pričati.

Vratimo se na bazen. Ako ste dobar plivač, vjerojatno biste mogli plivati vodom više sati prije nego što u potpunosti kolabirate, onesvijestite se i utopite u vodi. Slično bi vam se dogodilo plivanjem bazenu istrošenog nuklearnog goriva, a evo i zašto:

1. Voda je odlična ne samo za hlađenje gorivih šipki, nego je i izvrstan radioaktivni izolator. Za vrste radijacije koja se širi iz gorivih šipki na dnu bazena, svakih sedam centimetara vode smanjuje razinu radijacija napola, sve dok se ona ne smanji toliko da je manja u vodi tog bazena, nego pozadinska radijacija izvan njega.
2. Temperatura u bazenu ne bi predstavljala problem. U teoriji ona može narasti i na 50 stupnjeva Celzija, no generalno u praksi, ona se drži na ugodnih 25 do toplih 35 stupnjeva Celzija. Taman za kupanac.
3. Najradioaktivnije gorive šipke, naravno, su one koje su tek premještene iz reaktora u bazen istrošenog goriva, a na slici ispod možete vidjeti slikovit prikaz opasnih zona oko gorivih šipki unutar tog bazena, referirajući se na objašnjenje iz točke 2. Osim ako ne mislite zaroniti do dna, dotaknuti spremnik i izroniti. To bi bilo dovoljno da umrete.

Sustav održavanja

Dakle, osim ako ne dođete na doseg ruke spremnicima istrošenog nuklearnog goriva, na površini tog dubokog bazena vjerojatno ćete primiti manje radijacije nego netko izvan bazena, zahvaljujući čudesnom kemijskom spoju zvanom voda.

Može se dogoditi da zbog korozije fizijski nusprodukti završe u vodi, ali sustav održavanja u nuklearkama drži bazene čistima. U takvoj vodi ne biste bili zdravstveno ugroženi da zaplivate u njoj, no ipak bi bila dovoljno radioaktivna da bi je bilo nelegalno prodavati za piće (da, da, čak ni kao energetsko piće).

Šalu na stranu, profesionalci u ronilačkim odijelima održavaju te bazene i sve dok su oprezni, plivanje u ronjenje u njima za njih ne predstavlja opasnost.

Incident koji je mogao završiti kobno

31. kolovoza 2010., jedan ronilac je radio na održavanju bazena istrošenog nuklearnog goriva u NE Leibstadt, kad je primijetio neidentificiranu cijev na dnu bazena. Radiovezom je o tome obavijestio šefa, a ovaj mu je rekao da da stavi tu cijev u svoju kutiju za alat i iznese je na površinu. Radnik je zaronio, ali zbog buke mjehurića u bazenu nije čuo i primijetio da mu se upalio alarm za radijaciju.

Kad je izronio s kutijom za alat, naravno, upalio se alarm u prostoriji. Alatna kutija brzo je bačena nazad u bazen, a ronilac je izašao van. Senzori na njegovom ronilačkom odijelu pokazali su kako je primio dozu radijacije po tijelu veću od normalne, a u desnoj ruci ekstremno visoku.

Cijev koju mu je šef, ne razmišljajući, rekao da izvadi iz bazena, bila je zaštitna cijev radijacijskog monitora u jezgri reaktora, koja je postala visoko radioaktivna zbog velikog protoka neutrona. Kasnije je utvrđeno da je slučajno odlomljena prilikom zatvaranja spremnika još 2006. godine. Kako je potonula u zabačeni kut bazena, radnik ju je primijetio tek četiri godine nakon incidenta za kojeg nitko nije niti znao dotad.

Radnik je imao sreću u nesreći, jer da je slučajno tu cijev zataknuo za alatni pojas na tijelu, primio bi smrtonosnu dozu radijacije i umro bi. Baš na njegovom primjeru može se zorno vidjeti koliko je voda dobar radioaktivni izolator te da mu je zapravo spasila život. To i činjenica da je radioaktivnu cijev stavio u kutiju za alat, a ne blizu tijela.

Mogući pravi zaključak?

Munroe je, kako bi bio posve siguran što bi se dogodilo plivaču u bazenu istrošenog nuklearnog goriva, nazvao prijatelja koji radi u istraživačkom nuklearnom reaktoru.

'U našem reaktoru?', pitao ga je prijatelj i zastao na par sekundi. 'Umro bi vrlo brzo, prije nego što bi dotaknuo vodu, izrešetali bi ga mecima', slikovito je odgovorio Munroev prijatelj.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook