Fizički zdrava 28-godišnja žena koja boluje od depresije i autizma te graničnog poremećaja osobnosti okončat će život eutanazijom, rekla je. Zoraya ter Beek, koja živi u malom selu u Nizozemskoj, bit će, kako sama tvrdi, oslobođena početkom svibnja. Bit će eutanazirana na kauču u svom domu sa svojim dečkom pored sebe.
Ter Beek je odlučila da želi umrijeti nakon što joj je psihijatar rekao "više ništa ne možemo učiniti za tebe" i "nikada neće biti bolje", piše The Free Press.
Liječnik će joj dati sedativ prije primjene lijeka koji će joj zaustaviti srce. Eutanazija je legalna u Nizozemskoj od 2002. za one koji doživljavaju "nepodnošljivu patnju bez izgleda za poboljšanje".
Nakon smrti ter Beek, povjerenstvo za reviziju eutanazije procijenit će njezin slučaj kako bi osiguralo da se liječnik pridržavao svih "kriterija dužne skrbi" i ako je tako, nizozemska vlada proglasit će njezin život zakonito okončanim.
Odlučila je da neće biti sprovoda i da će biti kremirana. Njezin 40-godišnji dečko u kojeg je zaljubljena prosut će njezin pepeo na "lijepom mjestu u šumi" koje su zajedno odabrali.
Watch on TikTok
"Ne vidim to kao da mi duša odlazi, nego više kao da se oslobađam života", rekla je o svojoj očekivanoj smrti, priznajući: "Malo se bojim umiranja, jer je to krajnja nepoznanica. Zapravo ne znamo što je sljedeće - ili nema ničega? To je strašni dio".
Ter Beek je pomno isplanirala svoje "oslobađanje". Leći će na kauč u dnevnom boravku, neće biti glazbe. Za vrijeme eutanazije, rekla je, liječnik si stvarno uzme vremena te će prvo pokušati smiriti živce i stvoriti ugodnu atmosferu. Nakon toga će je liječnik pitati je li spremna.
Nakon što zauzme svoje mjesto na kauču, liječnik će još jednom pitati želi li nastaviti s eutanazijom, prije nego što započne postupak i poželi joj "sretan put".
"Ili, u mom slučaju, lijepo odspavaj, jer mrzim kad ljudi kažu 'Siguran put'. Ne idem nigdje", rekla je ter Beek.
Pročitajte i ovo
Raste broj slučajeva eutanazije
Ter Beek je jedna od sve većeg broja ljudi diljem Zapada koji radije odlučuju okončati svoj život nego živjeti u boli. Bol koja se u mnogim slučajevima može liječiti.
Kada se misli na ljude koji razmišljaju o potpomognutom samoubojstvu, obično se pretpostavlja da su to ljudi koji se suočavaju s neizlječivom bolešću. Ali ova nova skupina pati od drugih sindroma - depresije ili anksioznosti pogoršanih, kažu, ekonomskom neizvjesnošću, klimom, društvenim mrežama i naizgled neograničenim nizom strahova i razočaranja.
"Vidim eutanaziju kao neku vrstu prihvatljive opcije koju su na stol iznijeli liječnici, psihijatri, dok je prije bila krajnja posljednja opcija", rekao je Stef Groenewoud, zdravstveni etičar na Teološkom sveučilištu Kampen u Nizozemskoj.
"Vidim taj fenomen posebno kod ljudi s psihijatrijskim bolestima, a posebno kod mladih ljudi s psihijatrijskim poremećajima, gdje zdravstveni djelatnici izgleda lakše odustaju od njih nego prije", zaključio je.
Pročitajte i ovo
Theo Boer, profesor zdravstvene etike na Protestantskom teološkom sveučilištu u Groningenu, desetljeće je bio član odbora za reviziju eutanazije u Nizozemskoj.
"Ušao sam u komisiju za reviziju 2005. i tamo sam bio do 2014.", rekao je.
"Tih sam godina vidio kako se nizozemska praksa eutanazije razvila od smrti kao posljednjeg rješenja do smrti kao zadane opcije", ispričao je i dodao da je na kraju dao ostavku.
Ljudi poput Zoraye ter Beek su su, tvrde kritičari, prešutno poticali da se ubiju zakonima koji destigmatiziraju samoubojstvo, kulturom društvenih medija koja ga glamorizira i radikalnim aktivistima za pravo na smrt koji inzistiraju na tome da bismo trebali biti slobodni da se ubijemo kad god su nam životi "završeni".
Oni su, u očima kritičara, postali žrtve svojevrsne zaraze samoubojstvima.
Godine 2001. Nizozemska je postala prva zemlja u svijetu koja je legalizirala eutanaziju. Od tada je broj ljudi koji sve češće odlučuju umrijeti zapanjujući.
