Toshiyuki Mimaki (83) preživio je atomski napad na Hirošimu. Cijeli život posvetio je borbi za nuklearno razoružanje, a prošle godine dobio je i Nobelovu nagradu za mir.
Nestašica
Navala na mesnice, a posebno traženog mesa nema: "Ovo uvozno, palcem uzmeš i stisneš. Ako propadne, nije dobro"
Stručnjaci upozoravaju
Težak slučaj trovanja: Umrla jedna osoba, nekoliko ljudi završilo s oštećenjem jetre, među njima i djeca
Službe na terenu
VIDEO Ozbiljan incident na londonskom aerodromu: Heathrow preplavile hitne službe, ima ozlijeđenih
U povodu 80. obljetnice bombardiranja Sky News je razgovarao s Mimakijem, koji sada ima oštru poruku za sve nas.
"Trenutačno je najopasnije doba. Rusija bi ga [nuklearno oružje] mogla upotrijebiti, Sjeverna Koreja bi ga mogla upotrijebiti, Kina bi ga mogla upotrijebiti", rekao je.
"A predsjednik Trump – on je jednostavno ogroman kaos", dodao je.
Dan koji je promijenio svijet
Mimaki je imao tri godine kada su Sjedinjene Države bacile atomsku bombu na Hirošimu. To je bio prvi put da je nuklearno oružje upotrijebljeno u ratu, a pamti se kao jedan od najstrašnijih događaja u povijesti sukoba.
Procjenjuje se da je na licu mjesta ubila više od 70.000 ljudi, odnosno svakog petog stanovnika, oslobađajući toplinu tla od oko 4000 Celzijevih stupnjeva i topeći sve pred sobom, sravnila je sa zemljom dvije trećine grada.
Počele su se širiti užasne priče o pocrnjelim leševima i koži koja je sa žrtava visjela poput krpa.
"Sjećam se tog dana kada sam se igrao vani, bljesnuo je bljesak. Bili smo 17 kilometara udaljeni od hipocentra. Nisam čuo prasak, nisam čuo nikakav zvuk, ali sam mislio da je munja", prisjeća se Mimaki.
"Onda je bilo poslijepodne i ljudi su počeli izlaziti u mnoštvu. Neki s neurednom kosom, raščupanom odjećom, neki u cipelama, neki bez cipela, i tražili su vodu."
Četiri dana njegov otac nije se vraćao kući s posla u centru grada. Njegova majka krenula ga je tražiti s njim i njegovim mlađim bratom. No, mogli su doći samo do određene točke jer je uništenje bilo preveliko. Njegov otac vratio se četvrtog dana.
"Bio je u podrumu [na svom radnom mjestu]. Presvlačio se u radnu odjeću. Tako je preživio. Kad se popeo na tlo, grada Hirošime više nije bilo", kaže.
Tri dana kasnije Sjedinjene Države će baciti još jednu atomsku bombu na grad Nagasaki, što će dovesti do bezuvjetne predaje Japana i kraja Drugog svjetskog rata.
Do kraja 1945. godine broj umrlih u oba grada porastao je na procijenjenih 210.000, a do danas se ne zna točno koliko ih je izgubilo živote u sljedećim godinama od raka i drugih nuspojava.
"To se još uvijek događa, čak i sada. Ljudi još uvijek pate od zračenja, u bolnici su. Vrlo je lako dobiti rak, možda ću i ja dobiti rak, to me sad brine", kaže Mimaki.
Nažalost, mnogi koji su bili pogođeni bombom živjeli su sa stigmom veći dio života. Zbog neinformiranosti o utjecaju zračenja često su bili izbjegavani i odbijani za posao ili kao bračni partneri. Mnogi su stoga pokušali skriti svoj status Hibakushe (osobe pogođene atomskim bombama) i sada, u starijoj dobi, teško im je ostvariti financijsku potporu na koju imaju pravo.
A tu su i ogromni psihološki ožiljci, PTSP i problemi s mentalnim zdravljem. Mnogi Hibakusha odlučili su nikada ne govoriti o onome što su vidjeli tog dana i živjeti s krivnjom što su preživjeli. To je osjetio i Mimaki, koji je za Sky News ispričao i to kako su se on i još jedna mlada djevojka otprilike njegovih godina razboljeli od onoga što sada smatra trovanjem zračenjem.
"Ona je umrla, a ja sam preživio", kaže s teškim uzdahom.
Nakon toga posvetio je svoj život zagovaranju odbacivanja nuklearnog naoružanja i supredsjedatelj je skupine preživjelih atomske bombe "Nihon Hidankyo". Njezini su članovi 2024. godine dobili Nobelovu nagradu za mir.
Toshiyuki Mimaki, dobitnik Nobelove nagrade za mir
Foto:
Afp
Ali ne razmišlja previše o ponosu koji bi mogao osjećati. Zna da bomba uskoro neće nestati iz sjećanja i duboko se boji što bi to moglo značiti u svijetu koji sada izgleda turbulentnije nego što je bio desetljećima.
U svijetu još uvijek postoji oko 12.000 nuklearnih bojevih glava u rukama devet zemalja.
"U budućnosti nikad ne znate kada bi ga mogli upotrijebiti. Rusija –Ukrajina, Izrael – Gaza, Izrael – Iran, uvijek se negdje vodi rat", kaže.
"Zašto ove životinje, koje se zovu ljudi, toliko vole rat? Stalno to govorimo, stalno im to govorimo, ali ne dopire, 80 godina nitko nije slušao", pita se dobitnik Nobelove nagrade za mir.
"Mi smo Hibakuša, moja poruka je da nikada više ne smijemo stvoriti Hibakushu."