Hannah Millbrandt od svoje je 7. godine bila uvjerena da boluje od neizlječivog raka u terminalnoj fazi (Foto: Facebook)
Hannah Millbrandt od svoje je 7. godine bila uvjerena da boluje od neizlječivog raka u terminalnoj fazi (Foto: Facebook)

Hannah Millbrandt od svoje je 7. godine bila uvjerena da boluje od neizlječivog raka u terminalnoj fazi.


Hannah Millbrandt javnosti je otkrila kako je pila lijekove, brijala glavu i nosila kiruršku masku od svoje 7. godine kada joj je majka rekla da boluje od neizlječivog raka.

Hrabra 21-godišnjakinja iz Ohija ispričala je kako je njezina majka Teresa čak lažirala i kemoterapije, a sve da bi "izvukla" oko 32.000 dolara od lokalne zajednice. U jednom joj je trenutku čak rekla da ima još samo nekoliko tjedana života.

Sve je počelo kada je Hannah imala samo 7 godina. Majka ju je odvela doktoru zbog kašlja i temperature i poslana je na skeniranje. Nakon posjeta liječniku majka je posjela cijelu obitelj i priopćila im da Hannah ima tumor kralježnice i dodala da bi "mogao biti terminalan". Hannin otac Bob bio je potpuno slomljen.

"Život nam se preko noći promijenio. Majka me tjerala da nosim kiruršku masku. Govorila mi je da će to spriječiti da me bakterije drugih ljudi učine još bolesnijom", ispričala je Hannah za The Mirror. "Mrzila sam to kako me ljudi gledaju, to sažaljenje u njihovim očima."

Zabrinuta lokalna zajednica u malom mjestu u Ohiju počela je skupljati novac kako bi se mogao platiti tretman koji je Hannah "trebala". 

"Mrzila sam tu pozornost, no moja je majka bila jako zahvalna. Govorila mi je 'ti si moje dijete od milijun dolara'", no tada nisam znala što je time mislila", ispričala je Hannah.

Kao medicinskoj sestri, njezinoj je majci bilo dozvoljeno da joj sama daje "potrebne" lijekove kod kuće. Hannah se od lijekova počela osjećati sve lošije i lošije. Imala je glavobolje i stalno je bila iscrpljena.

"Mrzila sam to što ne mogu voziti bicikl ili se igrati s prijateljima. I na nastavi sam morala nositi masku, a majka je došla i rekla mojoj učiteljici da sam teško bolesna i dala joj naputke što da učini ako dobijem napad."

"Najviše sam se bojala da će me odvojiti od obitelji. U toj dobi nisam razmišljala o smrti, no znala sam da to znači da više neću biti sa svojim roditeljima i to me prestravilo. Počela sam se bojati kada bih ostala sama noću i stalno sam molila roditelje da spavam s njima u sobi. No majka to nije dozvoljavala. Bilo je to jako čudno. Majka se počela udaljavati od mene kada sam je najviše trebala. No tata me je uvijek znao razveseliti i pokazati mi pažnju koju nisam dobivala od majke."

Hannin je otac često izbivao iz kuće zbog posla, no pokušavao je naći vremena kad god je imala preglede u bolnici – koji su uvijek otkazani u posljednji trenutak. Kasnije bi je odvela majka ili baka Mary.

"Prvo su mi dali sladoled i onda bih postala pospana. Kada bih se probudila, mama bi mi rekla da su mi liječnici dali lijek."

Često bi se budila sa zavojima na kralježnici i majka bi joj rekla da joj je sestra Beth dala kemoterapiju.

"Oduvijek sam imala dugu plavu kosu, bila je moj ponos. No jedan sam se dan probudila i kose više nije bilo. Vrištala sam kada sam se pogledala u ogledalo –bila sam potpuno ćelava. Mama mi je rekla da me je sestra Beth obrijala dok sam spavala jer bi mi kosa ispala od kemoterapije. "Hoće li opet narasti?" pitala sam majku kroz plač. "Ne, ne vjerujem", odgovorila je. Kada sam došla u školu moji prijatelji plakali su kada su me vidjeli. Bilo mi je toliko neugodno da sam počela nositi šešir. Moji su učitelji organizirali "Dan šešira za Hannu" – svi u školi nosili su šešire i skupljali novac za moju terapiju.

Članak u lokalnim novinama doveo je do toga da je još novca počelo pristizati. Uključila se i crkva, mještani, vatrogasci...

 

Jedan dan majka joj je rekla: "Imaš još samo nekoliko tjedana života."

"Svijet mi se srušio. Bila sam toliko uznemirena da me poslala na savjetovanje kako bih se lakše nosila sa skorom smrću."

No sve je došlo kraju kada je jedna učiteljica primijetila da Hannina kosa ponovno raste, i to ne mjestimično, kako bi se očekivalo nakon kemoterapije. Prijavila je svoje sumnje policiji i Hannini roditelji i baka Mary su uhićeni.

Kada su je suočili s istinom, Teresa je priznala da je lažirala bolest i prevarila lokalnu zajednicu za otprilike 32.000 dolara.

Hannah je idućih nekoliko godina provela kod udomitelja, a njezina tada 35-godišnja majka izjasnila se krivom za krađu i ugrožavanje djeteta, no tvrdila je da ima Munchausenov sindrom – umišljeni poremećaj kod kojeg osoba izmišlja ili preuveličava simptome bolesti ili bolest namjerno izaziva. Osuđena je na 6,5 godina zatvora.

"Iako sam bila tako mala, znala sam da je to što je moja majka napravila pogrešno. Nikada mi se nije ispričala, niti mi objasnila zašto je to napravila. Iako je za novine izjavila da se bojala da je moj otac ne ostavi, pa je izmislila bolest."

Skrbništvo je preuzela njezina tetka Sue, a kada je napunila 15 godina, otišla je živjeti s ocem. Iako je i on bio u zatvoru, Hannah vjeruje da nije ništa znao o majčinoj prijevari.

Majka je također pokušala kontaktirati s njom. Posjetila ju je u restoranu u kojem je povremeno radila kao konobarica.

"Nisam željela imati ništa s njom, ukrala mi je djetinjstvo i bojim se biti u njezinoj blizini. Još me proganja to što je učinila i mislim da to nikada neću u potpunosti prevladati."

Hannah je upisala fakultet i želi biti socijalna radnica kako bi pomagala djeci bez roditelja i žrtvama nasilja.

"Želim da znaju da postoji svjetlo na kraju tunela. Jedan dan ću, nadam se, imati i svoju djecu i znam da ću biti majka kakvu ja nikada nisam imala."