SAD je uklonio dva važna saveznika Pekinga: Zašto Kina gotovo ništa nije učinila?

Kina zasad bira oprez dok se geopolitička situacija na Bliskom istoku dramatično mijenja. Nakon što su Sjedinjene Američke Države uklonile dvojicu važnih saveznika Pekinga venezuelskog predsjednika Nicolása Madura i iranskog vrhovnog vođu Alija Hamneija – Peking je reagirao oštrom retorikom, ali bez konkretnih poteza.

tri vijesti o kojima se priča Bijeli štrajk Građani o kaosu u Centru za socijalnu skrb: "Gledam žensku sama radi, frustrirana. Ona ne zna gdje udara" Visoke tenzije VIDEO Izrael ima novu metu. Francuska poslala Rafale u Emirate IVICA MANDIĆ Vojni analitičar o napadu na Iran: "SAD i Izrael već su ostvarili tri cilja, a ovo je najgluplji potez koji su povukli..."

Maduro je završio u pritvoru u New Yorku nakon što su ga američke specijalne snage navodno uhitile tijekom noćne operacije u Caracasu, dok je Hamnei ubijen u napadu u središtu Teherana u zajedničkoj američko-izraelskoj operaciji. Kina je osudila takve poteze kao pokušaj promjene režima i kršenje suvereniteta, no izvan diplomatskih izjava nije učinila gotovo ništa.

Analitičari smatraju da je riječ o pragmatičnom pristupu kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Iran nije među najvišim prioritetima Pekinga, osobito u trenutku kada Kina nastoji održati stabilne odnose sa Sjedinjenim Državama i priprema se za summit Xi Jinpinga i Donalda Trumpa u Pekingu kasnije ovog mjeseca.

Stručnjaci također ističu da bi Kina mogla čak i imati određenu korist od američkog fokusiranja na Bliski istok jer to preusmjerava pozornost i vojne resurse Washingtona s Indo-Pacifika, regije koja je za Peking daleko važnija.

"Kina je prijatelj samo u dobrim vremenima - puno riječi, ali malo stvarnog rizika", rekao je Craig Singleton iz Zaklade za obranu demokracija u Washingtonu. Prema njegovim riječima, Peking će vjerojatno nastaviti s diplomatskim kritikama u međunarodnim institucijama poput Ujedinjenih naroda, ali neće pružiti konkretnu podršku Teheranu.

Iako je Kina najveći kupac iranske nafte, strateška važnost Irana za Peking ipak je ograničena. Vojna suradnja između dviju zemalja relativno je skromna, a kineska trgovina i ulaganja u nekim zaljevskim državama daleko su veći. Kina posljednjih godina nastoji održavati uravnotežene odnose s različitim državama Bliskog istoka.

Unatoč tome, Peking je Iranu pružao značajnu diplomatsku i ekonomsku potporu. Osim kupnje većine iranskog izvoza nafte, Kina je često kritizirala američke sankcije protiv Teherana i podržavala tvrdnje da je iranski nuklearni program isključivo mirnodopske prirode.

Kina je također pomogla Iranu da proširi međunarodni prostor uključivanjem u organizacije poput BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju. Prema izvješćima, kineske tvrtke sudjelovale su i u opskrbi kemikalijama koje su korištene u iranskom raketnom programu te u razvoju sustava nadzora.

Ipak, Peking se tradicionalno suzdržava od izravnog upletanja u vojne sukobe svojih partnera. Takav pristup bio je vidljiv i tijekom prošlogodišnjeg sukoba Irana i Izraela te kasnijih američkih zračnih napada, kada je Kina pružila tek verbalnu podršku.

Kinesko vodstvo svjesno je i rizika dubljeg angažmana. Primjeri američkih intervencija u Afganistanu i Iraku često se u Pekingu navode kao upozorenje protiv preuzimanja uloge globalnog sigurnosnog jamca.

Istodobno, Kina pokušava održavati dobre odnose i s regionalnim rivalima Irana, uključujući Saudijsku Arabiju. Peking je 2023. čak posredovao u diplomatskom približavanju Rijada i Teherana.

U Washingtonu, međutim, raste zabrinutost zbog sve bližih veza između Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje. Čelnici tih zemalja prošle su godine zajedno sudjelovali na velikoj vojnoj paradi u Pekingu, a posljednjih godina održane su i zajedničke vojne vježbe.

Analitičari upozoravaju da ograničena podrška Iranu u kriznim trenucima može potaknuti pitanja o pouzdanosti Kine kao sigurnosnog partnera. Ipak, Teheran će vjerojatno nastaviti suradnju s Pekingom zbog kineskog gospodarskog utjecaja.

S druge strane, događaji u Iranu otvaraju i određene strateške prilike za Kinu. Dugotrajan američki vojni angažman na Bliskom istoku mogao bi iscrpiti američke resurse i smanjiti pritisak na Peking u Indo-Pacifiku.

Ipak, kratkoročno bi Kina mogla osjetiti posljedice na energetskom planu. Gotovo sav iranski izvoz sirove nafte završava upravo u Kini i čini oko 13 posto kineskog uvoza nafte koji dolazi morskim putem.

Ta se trgovina često odvija kroz složenu mrežu tankera i posredničkih zemalja, a nafta završava u manjim privatnim kineskim rafinerijama koje su manje izložene američkim sankcijama. Takva praksa uključuje i tzv. "tamnu flotu" tankera koji koriste različite metode prikrivanja kako bi transportirali sankcioniranu robu.

Analitičari smatraju da će Kina kratkoročno uspjeti nadoknaditi eventualne gubitke jer je tijekom godina diversificirala opskrbu naftom. Privatne rafinerije i dalje imaju pristup iranskim zalihama na plutajućim skladištima, a moguće je i povećanje uvoza ruske nafte.

Veći problem mogao bi predstavljati širi regionalni sukob, posebno ako dođe do ozbiljnog poremećaja u Hormuškom tjesnacu, ključnom prolazu za transport nafte iz Perzijskog zaljeva, piše CNN.

Nafta iz te regije čini oko trećine ukupne kineske potražnje, a više od polovice uvoza koji dolazi morskim putem prolazi upravo kroz taj tjesnac. Iran kontrolira njegov sjeverni dio, a pojedini iranski dužnosnici već su zaprijetili napadima na brodove.

Promet kroz tjesnac već je znatno usporen nakon napada na tankere tijekom vikenda, što dodatno povećava zabrinutost na tržištima energije.

Kina zasad poziva na smirivanje situacije i prekid vatre, naglašavajući važnost stabilnosti regije za globalnu trgovinu.

Unatoč rizicima, Peking raspolaže velikim zalihama nafte. Procjenjuje se da Kina ima oko 1,2 milijarde barela strateških rezervi, što odgovara približno 115 dana uvoza nafte morskim putem.

Istodobno, Kina će vjerojatno pokušati iskoristiti američku intervenciju kako bi ojačala svoju poruku državama globalnog Juga. Peking se želi prikazati kao sila koja se ne miješa u unutarnje poslove drugih država, za razliku od Washingtona koji optužuje za hegemonističku politiku.

Takav pristup daje Kini veću fleksibilnost i smanjuje rizik od strateškog preopterećenja, ali i ograničava njezinu sposobnost da aktivno oblikuje sigurnosne ishode kada kriza preraste u otvoreni sukob.