Preružna da uopće izađe iz kuće šminkala se non-stop

Vjerujući kako je preružna da uopće i napusti kuću, 28-godišnjakinja je patila od malo poznatog poremećaja pod imenom BDD ili dismrofobija, zbog čega je toliko mrzila kako izgleda da je željela počiniti samoubojstvo. Zapravo se radi o poremećaju u kojem osoba osjeća golem strah od ružnoće i lošeg izgleda, premda za to zapravo nema osnove.

Pročitajte i ovo Etičko pitanje Velika Britanija izglasala zakon koji je podijelio zemlju: "Oboljelima se ovime daje više kontrole" donosi provjereno Apsurd hrvatskog zdravstva: Zbog dijagnoze ne može iz kuće bez aparata za kisik, a iz HZZO-a su je već dvaput odbili

Ruth, inače iz sjevernog Londona, počela je tako nositi u školu ruž za usne. No, kada joj ni to nije pomoglo da se osjeća bolje, školsku torbu ispunila joj je prava kolekcija kozmetike, od maskare pa do pudera. 'Otkad znam za sebe, mrzila sam kako izgledam. I premda su mi svi govorili da sam lijepa, ja to nisam vidjela. Mrzila sam svoj nos. Smatrala sam da je prevelik za moje lice i da zbog njega izgledam kao muškarac. Uskoro mi se cijeli dan pretvorio u jednu dugu rutinu šminkanja', prisjeća se Ruth. 'Ustajala bi se ranije i pažljivo šminkala za školu. Zatim bi se popravljala šminku pod školskim pauzama i odmorima. Nakon škole požurila bi doma i cijeli proces bi se ponavljao. Čak sam počela izbjegavati prijatelje jer si nisam izgledala normalno.'

'Sa 16 godina sam se preselila dečku. No, stvari su onda postale još i gore. U strahu da ne vidi pravu 'ja', šminkala sam se non-stop. Tijekom noći, dok bi spavao, iskrala bi se iz kreveta da popravim šminku. Zatim bi se vratila, legla na leđa u strahu da ne pokvarim šminku do jutra' priča Ruth za The Sun.

'Kad sam prekinula s dečkom situacija se još više pogoršala. Bilo mi je 19 i dok su sve moje prijateljice uživale u životu, ja sam odbijala izići iz kuće, jer sam si čak i sa mnogo šminke, djelovala odvratno. Navršivši 20 godina odlučila sam posjetiti liječnika. Nisam mu se mogla potpuno otvoriti, pa me poslao psihološkom savjetniku. No, ni on mi nije puno pomogao. Prepisani su mi antidepresivi, ali unatoč lijekovima stalno sam razmišljala o samoubojstvu, iako nisam imala hrabrosti da to zaista i učinim. Tugu sam počela utapati u alkoholu', govori Ruth o najtežem periodu u životu.

'Stanje mi se malo popravilo kad sam se zaposlila kao računovođa. Čak sam i upoznala novog dečka. Jednog dana pogledala sam za svoje simptome na internetu i otkrila da patim od poremećaja koji se zove BDD ili dismorfobija. Nastupilo je olakšanje jer sam zbilja mislila da sam luda. Zatim sam krenula na terapiju koja nije bila nimalo lagana, jer sam morala promijeniti način razmišljanja te odustati od svih navika koje sam do tada imala. Počela sam nositi manje šminke, čak sam i do dućana otišla potpuno nenašminkana, nešto što si prije nisam mogla ni zamisliti.'

'Sada, nakon sedam mjeseci, još uvijek se borim sa simptomima. No, osjećam da ću pobijediti. Bilo je to dugo i teško putovanje, ali želim se jednog dana pogledati u ogledalo i zaista biti zadovoljna sobom', dodaje Ruth.