Tada nitko nije ni slutio da će događaji koji će uslijediti, osim što će dovesti do poraza Crvene armije, zapravo biti i posljednja velika njemačka pobjeda u Drugom svjetskom ratu.
Bitka je bila vrhunac demonstracije moći njemačke doktrine motoriziranog oklopnog ratovanja. Taktičku pobjedu na terenu, zapovjednik armijske skupine Don, general Erich von Manstein strateški je iskoristio kako bi stabilizirao ugroženo južno bojište koje je nakon bitke kod Staljingrada bilo pred kolapsom.
NAKON STALJINGRADA
Nakon završetka bitke kod Staljingrada početkom 1943. godine, inicijativa je bila u rukama Crvene armije. Ruska vojska uništila je njemačku 6. armiju i bila u punom naletu, čime je ugrozila cijelu njemačku armijsku skupinu Jug, na čijem čelu je bio general Erich von Manstein. U njemačkom frontu stvorila se velika praznina koju je trebalo iskoristiti. Što se tiče odnosa snaga, Rusi su bili višestruko nadmoćniji i u tenkovima i u broju vojnika, pa su poduzeli operacije u kojima su oslobodili veće gradove kao što su Kursk i Belgorod. No brzo napredovanje počelo je stvarati logističke probleme. Kada su pojurili u Ukrajinu, rastegnuli su opskrbne linije do krajnjih granica, pa su se jedinice na čelu operacija našle u potencijalnim problemima. Hladnokrvni Manstein uočio je to na vrijeme i odlučio poduzeti njemu karakterističan potez. Planirao je povući se i pričekati da neprijatelj dođe do kraja svojih mogućnosti i onda koncentriranim napadima odsjeći ruske jedinice, te ih poraziti.
HAUSSER IGNORIRA HITLERA
Tako je i bilo, no ne bez poteškoća. Crvena armija osvojila je Harkov (danas Harkiv) do 16. veljače praktički bez borbe jer ga je njemačka vojska napustila. Paul Hausser, zapovjednik Waffen SS jedinica koje su čuvale grad shvatio je da mu prijeti manja verzija Staljingrada jer su se oko njega brzo zatvarala sovjetska oklopna kliješta. Zato se odlučio povući i sačuvati svoje iskusne vojnike od gotovo sigurne propasti, unatoč tome što je Hitler inzistirao da se grad sačuva pod svaku cijenu. Führerova svojeglavost već je uništila 6. armiju i Hausser nije namjeravao na svojoj koži doživjeti sudbinu Friedricha von Paulusa koji se nekoliko tjedana prije predao Rusima. Osim toga, u gradu je izbila pobuna stanovnika koji su shvatili da je oslobođenje od okupatora vrlo blizu pa su i sami odlučili pomoći sovjetskoj vojsci.
HITLER IZVAN SEBE OD BIJESA
Hitler je bio potpuno izvan sebe od bijesa kada je čuo što je Hausser napravio. Osobno je zrakoplovom doletio u Zaporožje, gdje je bilo zapovjedno središte armijske skupine Jug (tada već preimenovana u armijsku skupinu Don) i tražio od Mansteina objašnjenje zašto je dopustio povlačenje. Inzistirao je da protunapad krene odmah, no vješti general uspio ga je uvjeriti kako je uzmak samo taktički i kako je sve to dio plana koji će nanijeti težak poraz Crvenoj armiji i stabilizirati bojište. Hitlera je to naposljetku umirilo. Osim toga, Hausser je bio zapovjednik Waffen-SS - oružanih SS jedinica, odnosno paravojske kojoj je Hitler vjerovao više nego običnoj - Wermachtu, a bitka koja je ubrzo uslijedila samo ga je uvjerila da je u pravu. Vrijedi spomenuti da je Hitler htio čak smijeniti Mansteina zbog gubitka Harkova, no blizu stožera začulo se rusko topništvo, pa se Führer žurno vratio natrag. U područje Harkova u to vrijeme stigla su i njemačka pojačanja, Manstein je imao na raspolaganju elitni Hausserov SS oklopni korpus koji je bio obilno opremljen tenkovima i oklopnim vozilima, a činile su ga elitne SS divizije Leibstandarte i Das Reich, kojima se kasnije pridružila Totenkopf divizija.
HARKOV - PRVA FAZA
19. veljače Manstein je pokrenuo protunapad. Njegovi potezi mogli bi se usporediti sa šahovskima. Sa svojeg krajnjeg desnog boka prebacio je 1. i 4. oklopnu armiju koje su silovito udarile u izložene sovjetske bokove. 1. armija tako je odsjekla veliku skupinu od četiri ruska tenkovska korpusa kojima je zapovjedao general Popov. Za nekoliko dana njegova je skupina bila uništena. 4. oklopna armija napala je sovjetsku 6. armiju s juga, dok je SS oklopni korpus napadao sa sjevera, pa su se sovjetske snage ubrzo našle u velikim problemima. Do kraja mjeseca, njemačke postrojbe uspješno su zaustavile prodor Crvene armije i počele stabilizirati front. Uskoro je krenula druga faza Mansteinovog plana.
BITKA ZA GRAD
7. ožujka Hausserov SS oklopni korpus počeo je napad na sam grad Harkov. Waffen-SS general bio je odlučan ponovno osvojiti grad koji je morao napustiti nekoliko tjedana ranije. Poslao je svoje divizije kako bi sa svih strana opkolile grad i odsjekle ruske vojnike koji su ga odlučno branili. U jednom trenutku činilo se kako njemački vojnici neće uspjeti, no Hausser je odlučno nastavio, a do izražaja je došla i nadmoć novih njemačkih tenkova tipa Tigar nad uobičajenim ruskim T-34. Bilo je to kao Staljingrad u malom, ali s obrnutim ulogama. Rusi su se grčevito branili dok su Nijemci temeljito čistili svaku ulicu. Staljin je, za razliku od Hitlera, shvatio da bi, ako će već doživjeti poraz, bilo korisno spasiti barem dio svojih iskusnih jedinica. Tako je naredio da se ostaci 3. tenkovske armije, koja je bila opkoljena, izvuku kroz slabo čuvani koridor jugozapadno. 14. veljače Harkov je ponovno bio u njemačkim rukama. No Manstein tu nije stao. Poslao je SS korpus sjeverno prema Belgorodu koji je s gornje strane napadala Wermachtova elitna Grossdeutschland divizija. Waffen-SS divizija Leibstandarte, nakon nekoliko dana probila se u središte grada i ostvarila još jednu pobjedu.
POSLJEDICE
Manstein je htio napadati i dalje, prema Kursku, no spriječilo ga je proljetno vrijeme u kojem se tlo pretvorilo u blatne kaljuže po kojima se ni tenkovi nisu mogli kretati. Osim toga, vojnici su bili premoreni, a Hitler je htio malo pričekati. Ipak, njemački general proglašen je "spasiteljem istočnog bojišta". U mjesec dana uspio je seriju poraza pretvoriti u pobjedu, što je bilo od golemog značaja i za njemačku propagandu. Zanimljivo, neki povjesničari kažu da je pobjedi pridonijelo i to što je Manstein sve radio "na svoju ruku", bez konzultacija s Hitlerom, pa tako špijuni uopće nisu imali priliku presresti njemačke dojave i planove, kao što će se događati uoči bitke kod Kurska.
Crvena armija izgubila je više od tisuću tenkova, oko 85 tisuća vojnika, od toga je polovica poginulih, a polovica ranjenih i zarobljenih. Što se tiče njemačkih gubitaka, poznato je samo da je SS oklopni korpus ostao bez više od 11 tisuća vojnika. Njemačke oklopne snage ovdje su bile na vrhuncu moći i demonstirale su svu svoju sposobnost nad višestruko brojnijim protivnikom. Nažalost, s druge strane, kao i više puta prije (a i kasnije), Waffen-SS divizije demonstirale su svoju okrutnost osvetničkim ubijanjem stotina civila koji su pružili otpor.
Osim toga, u grad Harkov ušli su SS Sonderkommando odredi, Gestapo policija i Einsatzgruppen odredi smrti s pokretnim plinskim komorama, kako bi osigurali da se ne ponovi ustanak. Vojni povjesničar Tim Ripley procjenjuje da je od ožujka do kolovoza 1943., kada su Rusi konačno oslobodili grad, pobijeno oko 10 tisuća civila.
Inicijativa je sada ponovno bila u rukama Nijemaca i Hitler je mogao pričekati veliku ofenzivu Crvene armije, pa je pokušati razbiti kao kod Harkova ili prvi napasti. Odlučio se za potonje, nadajući se da će ponovno zadati teške udarce Rusima, baš kao i protekla dva ljeta. Obje su strane mirovale do srpnja kada je počela čuvena bitka kod Kurska. Njemačka je tada zaustavljena i počela je serija ruskih napada koji će s vremenom nezaustavljivo doći pred vrata samog Reicha.
