O tragediji staroj 43 godine 'iz prve ruke': 'Još uvijek imam noćne more'

U javnost je dospjelo pismo, napisano na francuskom jeziku, koje datira iz 8. kolovoza 1955. godine, a u kojem je izneseno svjedočanstvo ženske osobe o kobnoj noći u kojoj je Titanic udario o ledenu santu.

Rose Amelie Icard, za koju se vjeruje kako je bila sluškinja bogatoj američkoj putnici Marthi Stone, u pismu je opisala scene užasa, ali i uzvišenog junaštva i nesebičnosti pojedinih putnika koji su svoje živote žrtvovali za druge.

Rose se sa Marthom na Titanic ukrcala u Southamptonu te u prvoj klasi putovala za New York. Zajedno s gospodaricom uspjela je pobjeći smrti na Titanicu, a vjeruje se kako je pismo napisala kćerki žene čija je majka također preživjela katastrofu.

Napokon razriješen veliki misterij Titanica!

Pismo je napisano plavom tintom te glasi na ime žene koja se zove Madame Ausein, a čije se ime ne nalazi na popisu preživjelih putnika.

Ovaj dragocjeni povijesni primjerak u javnosti se pojavio nakon što je jedan član društvene mreže Reddit zatražio pomoć oko prijevoda nekoliko pisama Rose Amelie Icard koje je kupio na dražbi prije dvije godine.

Iako još treba biti autorizirano, ovo pismo donosi dašak povijesti i kobne noći u kojoj je potonuo Titanic. Icard u njemu piše kako i 43 godine nakon potonuća ima noćne more o toj tragediji.

'Oko 23 sata gospođa Stone i ja smo krenule na spavanje. 45 minuta kasnije zastrašujući udarac nas je izbacio iz kreveta. Željeli smo saznati što se događa, na što nam je brodski službenik rekao da to nije ništa i da se vratimo u kabinu. No, rekla sam gospođi Stone: Čujte ovu buku, zvuči kao da voda nadire u brod', počinje pismo Rose Amelie Icard te dodaje kako je nakon povratka u kabinu vidjela kako je njihova susjeda otišla nazad u krevet.

'Njezina kći je dotrčala u panici, vičući: Mama, brzo, brzo... diži se, jako je ozbiljno', stoji u pismu.

'Pomogla sam gospođi Stone da odjene haljinu. Uzela je pojas za spašavanje i rekla mi da dođem brzo. Drhtala sam. Bila sam još uvijek u kućnoj haljini. Uzela sam kaput i pojas za spašavanje te je slijedila prema palubi', piše Icard te dodaje kako je uspjela dobiti putnu deku i krzneni kaput koji su joj pomogli u zaštiti od smrtonosne arktičke hladnoće.

Opisala je i situaciju kako je skoro ostala zarobljena ispod palube nakon što se vratila u kabinu po nakit svoje gospodarice.

'U ovom trenutku smo svjedoci nezaboravnih scena u kojima se horor miješa s najuzvišenijim junaštvom. Na palubu su izlazile žene u večernjim haljinama, kao i one koje su ustale iz kreveta, raščupane i izbezumljene. Zapovjednik Smith je vikao 'žene i djeca prvi'. Potpuno smireni časnici i mornari uzimali su žene i djecu za ruke i vodili ih prema čamcima za spašavanje', stoji u pismu.

Detaljno su opisane i srcedrapajuće scene u kojima su se žene odvajale od svojih supruga koji su ostajali na ovom tonućem titanu.

'Pored mene je bio stariji bračni par, gospodin i gospođa Straus, vlasnici trgovačkog lanca Macy's u New Yorku. U čamac za spašavanje poslali su svoju sluškinju, a oni su zajedno ostali na brodu. Gospođa Straus je zagrlila svog supruga i rekla mu: 'U braku smo 50 godina, nikad se nismo razdvajali, želim umrijeti s tobom'.

'U susjedni čamac položili su polusvjesnu ženu, mladu suprugu milijunaša J. Jacoba Astora, povratnika s medenog mjeseca. Njoj je bilo 20, a njemu 50 godina. On ju je doslovno ugurao u čamac za spašavanje i ostao na brodu.'

Svi oni sretnici koji su dobili mjesto u čamcima za spašavanje zamoljeni su da veslaju što brže mogu i da se što prije udalje od tonućeg Titanica kako ih ne bi povukao za sobom.

Icard opisuje kako je vidjela i mladića koji se skrivao točno ispod nje u čamcu, ali je bila toliko zaokupljena veslanjem da na njega nije obraćala pažnju.

'Primijetila sam da je netko bio skriven ispod mene. Nisam imala snage pokazati da sam ga vidjela. Nikad nisam doznala tko je taj čovjek bio'.

Odjednom, tu je bila tama. Čuli su se povici. I 43 godine nakon svega još uvijek sanjam o tome.

Icard je bila jedna od 745 ljudi koji su preživjeli potonuće Titanica. Na brodu ih je ukupno bilo 2229.

Preživjele je iz arktičke hladnoće idućeg dana pokupio brod Carpathia.

Smatra se da je Icard ovo pismo napisala 1955. godine u svojem domu u Grenobleu nakon što je bila ohrabrena od strane svoje obitelji da ponovno oživi tu tragediju.

Preminula je 1964. godine i bila je najduže živuća Francuskinja koja je preživjela tragediju.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook