Benito Mussolini prešao je velik put od sina kovača do fašističkog vođe s ambicijom da pokori čitav svijet, no na današnji dan, 28. travnja 1945., toj ludoj želji došao je kraj.
Mussolini je posljednje dvije godine živio, kako se to kaže, na posuđenom vremenu. Nakon što su se saveznici u ljeto 1943. iskrcali na Siciliju, talijanski diktator od kralja Viktorija Emanuela smijenjen je sa svoje pozicije talijanskog ducea i pritvoren. Italija je potpisala primirje sa saveznicima, a to je pokrenulo akciju njemačke vojske koja je preuzela Italiju.
Usred tog kaosa lociran je i Benito Mussolini, kojeg su SS-ove specijalne padobranske jedinice spasile iz pritvora. Talijanski diktator bio je sjena samog sebe kad su ga doveli pred Adolfa Hitlera. Njemačkom Führeru nikako nije bilo jasno zašto Mussolini nema nikakvu želju krenuti u lov na one koji su ga smijenili i pritvorili.
Kako bi umanjio nacističku represiju u Italiji, pristao je uspostaviti Talijansku socijalističku republiku na teritoriju koji su na Apeninskom poluotoku kontrolirali snage Wehrmachta. To je bila samo marionetska država u kojoj je Mussolini bio samo figura za pokazivanje talijanskoj javnosti. U stvarnosti, živio je u njemačkom pritvoru pomiren sa sudbinom i lišen bilo kakve iluzije da će rat završiti njemačkom pobjedom.
Kad su saveznici probili Gotsku liniju, ta posljednja njemačka obrambena utvrđenja, Benito Mussolini povukao se prema Milanu, a zatim se pridružio njemačkim trupama koje su se povlačile iz Italije prema Njemačkoj. Ideja je bila da se nekako domogne Švicarske, kako ga ne bi zarobili talijanski partizani.
Ono čega se bojao dogodilo se 27. travnja kad je kolonu Luftwaffea, u kojoj je bio Mussolini, napala četa lokanih partizana kod sela Dongoa. Kako bi Nijemci smjeli slobodno otići, partizani su tražili da im predaju sve Talijane koji se skrivaju među njima. Bilo je tu dosta visokih dužnosnika fašističke stranke i vlade, a u jednom od automobila pronašli su sklupčanog Mussolinija.
"Lice mu je bilo poput voska, a pogled staklast, ali nekako slijep. Čitam potpunu iscrpljenost, ali ne i strah. Mussolini je djelovao potpuno bez volje, duhovno mrtav", opisao je susret s Duceom partizan Urbano Lazzaro.
Idućeg dana, bojeći se da bi neki lokalni fašistički simpatizeri možda pokušali osloboditi svojeg Ducea, došlo je naređenje da ga se pogubi po kratkom postupku. Vrhovno partizansko zapovjedništvo poslalo je Waltera Audisija da izvrši taj zadatak. On je u društvu još dvojice partizana prevezao Benita Mussolinija i njegovu ljubavnicu Clarrettu Petacci na 20 kilometara udaljeno mjesto Giulino gdje su ih izvukli iz vozila i naredili im da stanu uza zid. Tu ih je Audisio izrešetao iz automatske puške.
Tijela njih dvoje i još nekih fašista izbačena su dan kasnije na trgu Loreto u Milanu. Tamo je gnjevna svjetina pokazala svu svoju svirepost – na zgražanje savezničkih snaga koje su taman ulazile u grad, iživljavali su se na truplima, gazili ih, udarali, pljuvali i urinirali po njima. Najgore je prošao sam Mussolini, kojem su lice smrskali do neprepoznatljivosti. "Svjetina je bila zlokobna, pokvarena i izvan kontrole", svjedočio je jedan od američkih vojnika.
Nedugo zatim tijela fašista obješena su za noge na metalnoj konstrukciji nedovršene stanice. Pa iako je takav način vješanja bio često korišten na sjeveru Italije još od srednjeg vijeka, ovdje je to napravljeno kako bi se tijela zaštitilo od bijesne svjetine.
Savezničke snage poslijepodne su prevezle Mussolinija i ostale u mrtvačnicu. Autopsijom je utvrđeno da je umro od metaka zadobivenih na strijeljanju, a mrtvozornik je uzeo komadić Mussolinijeva mozga jer je u to doba bila popularna teorija da je Duce bio lud od sifilisa, no analizom mozga utvrđeno je da nije imao tu bolest.
To nije bio kraj dogodovština za Mussolinijevo tijelo. Godinu dana počivao je u tajnom grobu, odakle ga je u travnju 1946. ukrao jedan fašistički simpatizer i skrivao ga do kolovoza kad su ga pronašli, ali bez jedne noge.
Ponovno je bio položen u tajni grob, sve dok 1957. na vlast nije došla desna vlada, koja je u parlamentu ovisila o neofašistima, pa su uslišali njihovu molbu te Benita Mussolinija sahranili u obiteljsku grobnicu u rodnom Predappiju.
Od tada svakog 28. travnja simpatizeri fašističke ideje hodočaste na njegov grob na kojem se okupe tisuće ljudi, slušaju govore, pjevaju fašističke pjesme i dižu ruke u fašistički pozdrav. Isto čini i najnoviji izdanak talijanskih fašista, Bratstvo Italije, aktualne talijanske premijerke Georgije Meloni.
