Glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen u srijedu je u govoru na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu izjavio da pripojenje Krima Rusiji predstavlja najveću prijetnju stabilnosti Europe nakon Hladnoga rata. Rusko pripojenje Krima ponovno je probudilo hladnoratovske strahove, piše Reuters.


"Ovo je alarm za euroatlantsku zajednicu, za NATO i za sve koji su angažirai na obrani cjelovite, slobodne i miroljubive Europe", rekao je.

Vezani članci Aleksej Navaljni Rusija blokira račune Navaljnoga na društvenim mrežama, a traže ograničenja i za njegovu suradnicu Predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov i njemački kancelar Helmut Kohl (Arhivska fotografija: AFP) Otpečaćeni tajni dokumenti: Evo zašto Rusija ni dan danas ne vjeruje Zapadu

"U Europi je u zadnjih nekoliko godina bilo još kriza: na Balkanu devedesetiih, u Gruziji 2008., no ovo je najveća prijetnja sigurnosti i stabilnosti Europe nakon Hladnoga rata", kazao je glavni tajnik NATO-a.

Ukrajina Rusima: Pustite taoce u roku tri sata, u protivnom...

Ponovno je u govoru osudio Rusiju koja je vojnom agresijom narušila ukrajinski suverenitet. Ponovio je i da Savez ne namjerava priznati "protuzakonitu rusku aneksiju" Krima nakon referenduma održanog u nedjelju. Pozvao je Moskvu da prekine sve vojne aktivnosti protiv Ukrajine te da sa svojim susjedom počne raditi na mirnom dijalogu.

"Ako nastavi na ovaj način, Rusija bira izolaciju na međunarodnoj sceni", kazao je, no nije spominjao nikakvu vojnu prijetnju Moskvi. "Nema brzih i jednostavnih načina kojima bi se suprotstavilo svjetskim tiranima, jer naše demokracije raspravljaju i odvaguju prije nego što donesu odluke i zato jer nam je draža transparentnost i legitiman izbor. A silu ne koristimo kao prioritet već kao posljednji izbor".

Ukrajinska kriza oživjela hladnoratovske trzavice

Rusko pripojenje Krima ponovno je probudilo hladnoratovske strahove, kalkuliranje i trzavice zatomljene s padom Berlinskog zida 1989., piše Reuters.

Hoće li ukrajinska kriza postati prekretnica u međunarodnim odnosima poput terorističkih napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. ili kubanske krize 1962. tek će se pokazati.

No, političari i strateški analitičari sa zabrinutošću razmatraju posljedice potencijalno dugotrajnog nadmetanja Istoka i Zapada. A države koje se nalaze u sredini poput Njemačke i Poljske počele su odvagivati neugodne prilagodbe svoje politike.

Neizvjesna situacija već postavlja nezgodna pitanja o ravnoteži između sankcija i diplomacije, testirajući lojalnost saveznika i povećavajući rizik od prelijevanja krize na druge sukobe i mogućih posredničkih ratova.

"Dobrodošli u Drugi hladni rat", piše ruski analitičar Dmitrij Trenin iz Carnegijeve zaklade za međunarodni mir u članku za Foreign Policy.

"Nedavni događaji zapravo su označili kraj međuvlašća partnerstva i suradnje između Zapada i Rusije koje je općenito prevladavalo u zadnjih dvadeset i pet godina nakon Hladnog rata", ističe.

Trenin nije jedini koji nadmetanje oko Ukrajine smatra najznačajnijim događajem za europsku sigurnost od raspada Sovjetskog Saveza 1991.

Premda nitko i ne pomišlja da bi se supersile mogle vratiti na rub nuklearnog sukoba ili blokovskoj utrci u naoružanju, jer Rusija više i nema blok, moguće posljedice za druge sigurnosne probleme i svjetsko gospodarstvo su značajne.

Zamrznuti sukobi u Moldaviji, Gruziji i Azerbajdžanu mogli bi biti ponovno aktivirani.

Uz to, politički krugovi u Berlinu strahuju da bi Rusija mogla podignuti uloge i prekinuti suradnju sa Zapadom oko iranskog nuklearnog programa, građanskog rata u Siriji, sigurnosti u Afganistanu i taktiziranja sa Sjevernom Korejom.

Bilo koja od tih opcija otežala bi život Sjedinjenim Državama i njihovim europskim i azijskim saveznicima destabilizirajući Bliski istok i južnu Aziju i jačajući napetosti na Korejskom poluotoku.

Činjenica da Njemačka, glavna europska sila, u ovoj krizi nema nikakav poseban utjecaj na Rusiju i da njemačka kancelarka Angela Merkel ne uspijeva uvjeriti Putina da popusti unatoč tomu što govore istim jezikom potiče na ozbiljno razmišljanje.

Ruska vojna intervencija u Gruziji 2008. iz sadašnje je perspektive bila tek vježba. Imala je manji globalni utjecaj djelomice zbog toga što je nepredvidiv gruzijski čelnik sam ispalio prve hice, ali i zato što je jedva promijenila status quo.

"Ukrajina je drukčija. Nalazi se na razmeđu i prevelika je", rekla je Constanze Stelzenmueller iz američkog think-tanka Marshallov fond za Njemačku, koja je nedavno vodila veliko istraživanje o novoj njemačkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. "Sada ulazimo u sistemsko nadmetanje. Zato mislim da je analogija s Hladnim ratom ispravna."

Unatoč velikim njemačkim gospodarskim interesima u Rusiji, u kojoj posluje 6200 njemačkih tvrtki, i ovisnosti o ruskom plinu koji pokriva gotovo 40 posto njemačkih potreba, Stelzenmueller očekuje da Njemačka "pozitivno iznenadi svojom odlučnošću."

Moskva je tek 11. njemački trgovinski partner, iza Poljske. Glavno njemačko trgovinsko udruženje ocijenilo je prošli tjedan da bi trgovinski spor između dviju zemalja naštetio njemačkim tvrtkama, ali i ugrozio opstanak stagnirajućeg ruskog gospodarstva.

Kako primjećuje bivši guverner Hong Konga Chris Patten, dok gotovo sva europska kućanstva posjeduju robu proizvedenu u Kini, malo ih ima bilo što iz Rusije, osim plina i možda votke.

Srednjoeuropske zemlje mogle bi pretrpjeti težak udarac ako Moskva prekine opskrbu plinom, no europske zalihe plina trenutačno su visoke, zima je gotova, a Rusiji trebaju prihodi.

U Prvom hladnom ratu, jastrebovi u Sjedinjenim Državama i zapadnoj Europi strahovali su da bi tadašnja Zapadna Njemačka mogla postati neutralna ne bi li smanjila napetosti u odnosima sa Sovjetskim Savezom i njegovim istočnoeuropskim saveznicima, uključujući komunističku Istočnu Njemačku.

To se nije dogodilo. Bonn je ostao čvrsto usidren u zapadnom političkom i vojnom bloku. No zapamćene su ostale neke epske transatlantske bitke.

Među njima je sukob iz 1982. sa Sjedinjenim Državama oko njemačko-sovjetskog dogovora o Transsibirskom plinovodu kojem se Reaganova administracija oštro protivila strahujući da će Zapadna Njemačka postati opasno ovisna o Moskvi. Nijemci nisu popustili pod američkim pritiskom. Plinovod je sagrađen i jedan je od razloga zašto Njemačka toliko energetski ovisi o Rusiji. Taj spor, samo godinu dana nakon vojnog udara u Poljskoj i gušenja Solidarnosti, možda može poslužiti kao pouka za bilo koji novi Hladni rat.

Godinu dana poslije, Bonn je doživio masovne prosvjede i prijetnje Moskve zbog odluke NATO-a da rasporedi američke nuklearne projektile srednjeg dometa na njemačkom teritoriju kao odgovor na sovjetske rakete SS-20 usmjerene prema Zapadu. To je na kraju dovelo do pregovora kojima je okončana utrka u naoružanju između Istoka i Zapada.

Tada kao i sada, ruska prijetnja na kraju je ujedinila Europljane i Sjedinjene Države, unatoč javnim dvojbama koje se danas odražavaju u anketama koje pokazuju da ni Nijemci ni Amerikanci ne žele biti strogi prema Rusiji.

Tada kao i sada, i Moskva i Zapad okrenuli su se Kini ne bi li prevagnuli. Tada kao i sada, američki stratezi naizmjence su nudili taktike popuštanja i huškali na rat tražeći pravu političku mjeru između obuzdavanja Rusije i uvažavanja njezinih interesa.

Nakon što je Putin anektirao Krim, Europljani moraju razmotriti što su spremni žrtvovati kako bi pokazali svoju odlučnost.

Francuska bi mogla otkazati prodaju dvaju nosača helikoptera Mistral Rusiji. Velika Britanija mogla bi ruskim magnatima zabraniti pristup svojim bankama, a Njemačka početi smanjivati svoju ovisnost o ruskom plinu.

Prvi krug europskih sankcija, zabranu putovanja i zamrzavanje imovine za 21 ruskog i krimskog čelnika, Rusija je ismijala, kao i američke sankcije protiv 11 osoba.

Uvođenje strožih sankcija, o čemu će biti riječi na summitu EU-a u četvrtak i petak, jako je upitno. "Sankcije ne rješavaju probleme", rekao je austrijski kancelar Werner Fayman. "Rješenje mogu biti samo pregovori."

I dok je dogovor svih 28 država članica o proširenju "crnog" popisa sankcioniranih moguć - diplomati tvrde da se razmatra stotinjak imena - to vjerojatno neće bitno utjecati na Rusiju.

Ključno pitanje je može li EU postići dogovor o koraku koji dolazi nakon toga, a to su financijske i trgovinske sankcije, mjere koje bi izravno naštetile ruskom izvozu, tvrtkama i bankama i na kraju i samoj Europskoj uniji.

Treća faza, na koju bi se EU po odluci od 6. ožujka trebao odlučiti ako Rusija poduzme korake za daljnju destabilizaciju Ukrajine, odgovarala bi sankcijama koje su EU i SAD uveli Iranu zbog njegova nuklearnog programa, što bi imalo doista ozbiljne posljedice za Moskvu.

No problem je u tome što su rijetke europske države na to spremne strahujući od mogućih posljedica i ruske odmazde. (Hina)

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook