Godine 1967. 107 zemalja svijeta potpisalo je Sporazum o svemiru kojim se zabranjuje postavljanje nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja u Zemljinu orbitu. Američko ratno zrakoplovstvo ima način kako zaobići taj sporazum, na jednostavan način - postavljanjem velikih šipki volframa (tungstena) u obliku projektila (ali bez eksplozivnog punjenja) u svemir, koje bi se iz orbite ispuštalo na ciljeve bilo gdje na Zemlji i unutar svega 15 minuta od lansiranja do udara.
Legure volframa, nikla i željeza (ili kobalta) se koriste za izradu kinetičkog penetratora. Kinetički penetrator je tip streljiva, koja poput metka ne eksplodira već za proboj (penetraciju) mete koristi kinetičku energiju.
Amerikanci su još tijekom rata u Vijetnamu koristili takozvane bombe "lijene pse". Riječ je bila o projektilima od punog čelika dužine oko pet sentimetara i sa stabilizatorima te bez eksplozivnog punjenja, koje su Amerikanci bacali po nekoliko stotina odjednom iz aviona. Ti su projektili dosezali brzine od 800 kilometara na sat te su mogli probiti i preko 30 centimetara betona, čak ako bi ih se ispostilo i s nešto manje od 1000 metara visine.
Iz tog iskustva razvio je "Projekt Tor", koji je bio zamišljen na način da se visoko iz Zemljine orbite (nekoliko tisuća kilometara iznad površine Zemlje) ispusti kinetički projektil veličine felefonskog stupa (preko šest metara dužine) te uništava metu oslobađanjem te kintetičke energije pri udaru, pritom putujući hipersoničnim brzinama i do deset puta većim od brzine zvuka. Ti su projektili, naravno, bili zamišljeni da budu od volframa.
Takav projektil mogao bi penetrirati ispod površine tla i do nekoliko stotina metara te na taj način uništiti i podzemne bunkere i druge podzemne vojne objekte. Iako postoje tvrdnje da bi to oružje imalo snagu nuklearne bombe, to nije istina, no da bi bilo razorno, govori činjenica da bi bilo kudikamo jače od primjerice "Majke svih bombi" (MOAB). Uz to, na istu metu bi se moglo koristiti više tih oružja istovremeno pa bi potencijalna razorna moć mogla biti još i veća.
Ipak, najveća prepreka postavljanju tog oružja, koje Amerikanci još nazivaju i "božja žezla", bila bi cijena njegovog transporta u svemir. Samo jedan takav projektil težak deset tona, koštao bi 230 milijuna dolara da ga se preveze u visoku orbitu, piše Business insider.
Njegova najveća prednost, što je i vrlo bizarno, jest u tome da je to potencijalno orbitalno oružje zapravo vrlo ekološki prihvatljivo (ako zanemarimo potpuno uništenje svega što se nalazi oko potencijalne mete) jer nema radioaktivnog zračenja nakon njegovog udara.
No, osim Amerikanaca, i Kina radi na sličnom oružju.
