U vremenima otuđenosti, neizvjesnosti i brige jedan ulični svirač i njegova Melani podsjetit će vas da je bez obzira na svu potrebnu distancu važno jedino da su nam srca blizu.

Galerija


"Vele da se dušom svira, neki put nitko ništa ne sluša, žure, puše, kiša, tmurno, a neki put te obasipaju svim papirima. Ali, gledajte, to je velika čast kad ti medeka netko baci, dama stara stane i vadi dvadeset kuna ili deset", priča nam violinist Ivica Čorbić, svirač sa zagrebačkih ulica.

U gradu ranjenom potresom, u vremenima otuđenosti i distance, neki mali ljudi među nama još uvijek žive velike živote. One koji nam unatoč propisana dva metra pokazuju kako srca mogu biti blizu, kako se duše grle.

Ivo nam objašnjava kako ljudi vole glazbu jer starije vraća u mladost, a mladi ionako vole evergreene. Voli ih i Melani, njegova vjerna pratilja i po ljetnim vrućinama i kada zima lagano kuca na vrata. Kad je ona tu, kaže Ivo, sunce uvijek sja.

Težak život dodatno ih je zbližio

Za nju je svaki dan dobar kada može biti pred ljekarnom u Jurišićevoj, među ljudima i sa svojim tatom, barem ga ona tako zove.

Ima 22 godine i jedan kromosom viška. Onaj koji Melani čini djevojkom s Downovim sindromom. Ali bila bi i bez toga šefica u kući, u to nema sumnje.

"Melani je moje sunce, to je bila ljubav na prvi pogled kad smo se nas dvije vidjele, ali bilo je i šokantno otkriće da ti dijete ima Downov sindrom. U to vrijeme jesam bila svjesna da postoje djeca s Down sindromom, ali nisam apsolutno ništa znala o tome'', priča njezina majka Violeta.

Provjereno: Violinist i Melani - 15
Provjereno: Violinist i Melani - 4 (Foto: Provjereno)

Rodila ju je u trideset i petoj. Deset mjeseci nakon toga Violeta i Melani ostale su same, tata ih je napustio. I to je, kaže, bilo najbolje što im se moglo dogoditi.

Dane je Violeta provodila u nacionalnoj knjižnici, čitala o Downovu sindromu, a svoju jedinicu tretirala kao zdravo dijete. Borila se iako joj samoj nije bilo lako, priznaje.

"I njezinu inteligenciju ja nisam vidjela dok nije došao Ivo u naš život. On je toliko s njom razgovarao da se ljudi zaprepašćuju koliko je ona inteligentna za dijete s Downovim sindromom, i to je dobila s njime'', uvjerena je Violeta.

Prijatelj iz škole prihvatio ju onakvom kakva je

Ona je dobila još i više. Ivici, ili Ivi, kako ga svi od milja zovu, prijatelju iz srednjoškolskih dana, Violetin bipolarni poremećaj nije smetao.

"Ja sam joj rekao: 'Nemoj se brinuti, ja ću se brinuti o tebi.' Ljubav je to, da. Djela. Bez djela nema ništa, ne'', ističe Ivo.

Violeta kaže da se oduvijek bojala gdje je njezino mjesto pod suncem, i dobila ga je, kaže, u svojem malom domu s mužem i djetetom.

Obožava violinu i Ivinu glazbu

Sreća. Tako svi troje opisuju ono što žive u pedesetak kvadrata gradskog stana na zagrebačkoj Volovčici. Sve je tu skromno, osim ljubavi i razumijevanja.

"Mi se volimo šaliti navečer. Pa ja njemu, pa on meni. Uvijek se mi lijepo šalimo, svaki dan. Ali ne ljutim se, nikada na njega. A malo da", govori Melani.

Da je ona i pogriješila u odabiru, Melani sigurno ne bi jer, kaže Violeta, ima senzor za dobre ljude. Prije godinu dana završila je školu za djecu s poteškoćama u razvoju i od tada većinu vremena provodi uz Ivu. Voli njegove pjesme, romanse i valcere. Sve što svira na violini. Ivo, za razliku od nje, kaže, i jako lijepo pjeva.

Radi ono što voli, no žaloste pogledi ljudi

Srijeda je, nešto poslije podneva, i ona je nestrpljiva. A to znači samo jedno - put pod noge i via Jurišićeva.

Svoj život bez Melani Ivo teško može zamisliti. A ono što bi mnogi smatrali križem on gleda drugim očima. Kaže da ništa nije teret jer je, kao i u Bibliji, veća sreća u davanju nego u primanju.

"I ona je sama zahvalna. Kaže: 'Hvala ti, tata, što se brineš o meni.'  Ona vidi da je ja hranim, po noći kuham. Ona to cijeni i zahvalna je više nego neko zdravo dijete. Danas je došlo vrijeme sebičnosti kada djeca više nisu zahvalna roditeljima", objašnjava.

Najveća radost kad su na ulici

To da je s njim na ulici, među ljudima, za Melani je najveća radost. I to nema cijenu, ne mjeri se kunama u violinskoj kutiji. Posljednjih su godina skupili podosta uličnoga staža. Za akademskog violinista u mirovini, čovjeka koji je svirao po kruzerima, rekli bi pravog gospodina, to nikako nije ispod časti. Dapače, sretan je što sam može birati repertoar, raditi ono što voli. No nešto ga drugo jako žalosti.

"Onda ljudi idu i gledaju nju i izbezumljeni su kao da je to neko stvorenje, ne znam, nekakvo luđačko, odbjeglo, nešto. Ona je tu, priča sama sa sobom, ona ima monologe, i onda velim: my daughter, moja kćerka. I tak', ljudi su čudni", govori Ivo.

Male stvari čine život velikim

Srećom, onih drugih mnogo je više. I sam osmijeh puno znači. Ivo kaže da je on sretan čovjek. Ne traži puno, nije kao drugi ljudi koji nikad nisu zadovoljni, a objašnjava kako je zadovoljstvo u malim stvarima, sitnicama i ritualima.

Samo to. Male stvari koje čine život. Sitnice od kojih srce zatreperi, a navečer zaspiš kao zadovoljan čovjek, kao najdraži tatica jedne Melani s Downovim sindromom s kojom te ne veže ništa, osim ljubavi. Iskrene očinske.

"Stvar je srca. Ljudi imaju tvrda srca i savjest je svima otupila od sveg toga zla", ustvrdio je Ivo.

Provjereno: Ljubica Lazić iz ličkog Vodoteča - 4 Priča koja vraća nadu u bolje sutra: Nakon dirljivog priloga o Ljubici gledatelji Provjerenog ponovno pokazali veliko srce

Ljubica - 6 Na pažnju i dobrotu nije navikla, a onda su Ljubici ljudi pokazali kakva srca imaju: "U nekom trenutku pomisliš da više nema dobrih ljudi, ali ima ih"

Da, stvar je srca, ali i odluke. Da u onome što ti život donese, u vremenima u kojima smo nikad dalji jedni od drugih, pogledaš i posegneš malo dublje u srce. Jer tamo je ljepota, tamo je ljubav.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr