Inicijativa 'U ime obitelji' odgovorila je na priopćenje Hrvatskoga sociološkog društva u koje je reagiralo na 'teksaško istraživanje', a na koje se dosad nekoliko puta pozvala inicijativa 'U ime obitelji'.
Istraživanje o djeci odgajanoj u gay zajednicama
'U ime obitelji' su se osvrnuli na ove teze hrvatskih sociologa:
- 'da je 'obiteljska stabilnost, a ne seksualne preferencije roditelja ono što određuje razvoj djece i njihov uspjeh u budućem životu'
- da 'pregled istaživanja u posljednjih 25 godina pokazuje da djeca koja odrastaju u istospolnim obiteljima postižu jednake rezultate u svim područjima kao i djeca koja odrastaju u hetroseksualnim obiteljima
- da je 'znanstveni kredibilitet istraživanja Marka Regnerusa upitan, čime se zapravo želi reći nevjerodostojan zbog čega ga ne treba niti spominjati u smislu istraživačkog argumenta', stoji u priopćenju.
Zanima vas što je to 'teksaška studija'? Saznajte OVDJE
Priopćenje 'U ime obitelji' vezano za ove tri teze prenosimo u cijelosti:
'Prije svega, treba reći kako je istraživanje tzv. istospolnoga roditeljstva novo područje i ne postoji niti jedno pouzdano istraživanje o dugoročnome učinku tzv. istospolnoga roditeljstva koje bi odgovaralo metodološkim zahtjevima dobro provedenoga znanstvenoga istraživanja, a kamoli da bi postojao skup takvih istraživanja (kako sugerira priopćenje Hrvatskoga sociološkoga društva).
Zajednički je nepremostiv nedostatak svih takvih istraživanja što su metodološki manjkava (provedena su na neslučajnom, premalenom i nereprezentativnom uzorku, visok je udio politički motiviranih sudionika, uglavnom zastupa bjelačko dobrostojeće stanovništvo itd.; usp. npr. podatke iz 19 takvih istraživanja u meta-raščlanjenih u Crowl, Ahn, Baker 2008). To zapravo nije tajna u akademskoj zajednici, a toga su svjesni i najveći akademski zagovornici društvene i pravne normalizacije tzv. istospolnoga roditeljstva J. Stacey i T. J. Biblarz (2010).
U području je znanstvenoga istraživanja tzv. istospolnoga roditeljstva naprosto do sada nedostatno učinjeno da bi se argumenti iz te niše uzimali kao dokazi za ili protiv uvođenja krupnih društvenih promjena kakve su one koje se odnose na odgoj, roditeljstvo i skrbništvo nad djecom. Zbog toga se ne može govoriti o osnovanosti u javnosti često spominjane tvrdnje o navodno barem jednako dobrim učincima tzv. istospolnoga roditeljstva u odnosu na biološko i uopće muškožensko roditeljstvo.
Primjerice, to je morao ustvrditi i Vrhovni sud SAD-a kada je pred njima skupina članova, ovaj puta Američkoga sociološkoga društva svojim pismom od 28. veljače 2013. zagovarala pravnu i uopće društvenu normalizaciju tzv. istospolnoga roditeljstva na osnovi navodnih pouzdanih (a zapravo posve nedostatnih) znanstvenih rezultata, a želeći pobiti prethodno podneseno znanstveno-stručno mišljenje po kojemu jednostavno nema dokaza da bi tzv. istospolno roditeljstvo bilo dobro ili loše, s time što postoje jasni pokazatelji da je biološko i bračno roditeljstvo najpovoljnije za dijete.
U pogledu povijesti znanstvenoga istraživanja tzv. istospolnoga roditeljstva ovom prilikom samo nekoliko crtica. Do 2001. u akademskoj je zajednici vladala suglasnost da je biološko roditeljstvo u braku s niskom razinom sukoba najbolje okružje za odrastanje djece. Ozbiljnije je razmišljanje u oprečnome smjeru započelo s istraživanjem koje tvrdi da između muško-ženskoga i tzv. istospolnoga roditeljstva nema nikakve bitne razlike (Stacey i Biblarz 2001)5. Pri tome se ne bi smjelo propustiti reći dvoje:
a) To je istraživanje kao razliku primijetilo da među djecom koja odrastaju uz istospolni par odgajatelja ima više djece koja sebe identificiraju kao osobe istospolnih seksualnih sklonosti. Naravno, autori istraživanja u tomu ne vide problem jer ionako očekuju da društva provedu potpunu pravnu i uopće normalizaciju istospolnoga seksualnoga ponašanja.
b) Upravo navedeni nalaz po sebi pobija tezu da je istospolna seksualnost urođena, što po sebi znači da tzv. istospolno roditeljstvo nema baš nikakva utjecaja na odgoj u pogledu
djetetovih seksualnih sklonosti. Drugim riječima, postoji posve osnovana pretpostavka da odgoj djeteta utječe na samoidentifikaciju djeteta u smislu njegovih seksualnih sklonosti. U pogledu rezultata i znanstvene legitimnosti predmetnoga rada M. Regnerusa (2012)6, ovomprilikom bez ulaženja u prevelike podrobnosti, može se i treba reći sljedeće:
a) To je istraživanje metodološki najbliže onome što je tek potrebno sustavno provoditi, a to su longitudinalna istraživanja provedena na dostatno velikom, reprezentativnom i slučajnom uzorku izlučenome iz ukupne populacije koja bi imala
i) dovoljan udio onih parova odgojitelja koji odgovaraju zagovaranoj definiciji tzv. istospolnih roditelja (i.e. istospolan par u stabilnoj, dugoročnoj vezi s niskom razinom sukoba) da bi uopće bio statistički značajan, te koji bi se tada mogao
uspoređivati s
ii) odgovarajućim biološkim ili uopće muško-ženskim roditeljstvom, i.e. biološkim ili drugim muško-žensko parovima u stabilnoj, dugoročnoj vezi s niskom razinom sukoba
Naime, to je istraživanje provedeno na velikom, reprezentativnom i slučajnom uzorku na području čitavoga SAD-a, a ne npr. u okviru tzv. homoseksualne zajednice, kako je redovito slučaj s ranije spomenutim manjkavim istraživanjima koja podupiru uvođenje tzv. istospolnoga roditeljstva.
Istraživanje M. Regnerusa odgovara zahtjevima znanstvene istraživačke metodologije što je 24. kolovoza 2012. potvrdilo je i njegovo matično sveučilište nakon provedene provjere tijela zaduženoga za takve provjere7, a o neopravdanoj se medijskoj hajki javnim pismom podrške očitovalo i 27 kolega s različitih američkih sveučilišta.
c) Istraživanje M. Regnerusa pokazuje da je trenutno u SAD-u tzv. istospolno roditeljstvo, kako se ono definira u zagovornika pravnoga izjednačavanja takvoga tipa odgojiteljstva s biološkom i drugim tipovima roditeljstva, na razini statističke pogreške i da je stoga onemogućeno provoditi relevantna znanstvena istraživanja, a posebice ona koja bi trebala za posljedicu imati krupne društvene promjene.
d) Drugim riječima, istraživanje je M. Regnerusa još jedno u nizu onih koji pokazuju da je stabilnost u vezama koje ostvaruju osobe koje se identificiraju kao osobe istospolnih seksualnih sklonosti iznimna, a ne redovita pojava – takav je nalaz po sebi razlog za oklijevanje a ne poticanje pravne i uopće društvene normalizacije tzv. istospolnoga
roditeljstva.
Među svega nekoliko većih istraživanja tzv. istospolnoga roditeljstva je i ono koje tvrdi kako nema razlike između tzv. istospolnoga roditeljstva i drugih tipova roditeljstv (Rosenfeld 2010). No,u skladu je s predmetnim istraživanjem M. Regnerusa i nedavna je revizija toga istraživanja (Allen 2013) utvrdila da djeca koja žive u obiteljima koje se identificiraju kao 'gay and lesbian' prema popisu u Kanadi, zemlji s liberalnim pogledom na pitanja istospolne seksualnosti, oko 35% rjeđe dovršavaju školovanje u odnosu na djecu koja žive u obiteljima zasnovanima na (muško-ženskine) braku, s time da su rezultati dodatno zamjetno lošiji u ženske u odnosu na mušku djecu.
Konačno, sve prethodno navedeno ne implicira da osobe istospolnih seksualnih sklonosti i osobe koje načinom života koji uključuje istospolnu seksualnost nikako, ni u kakvim uvjetima i ni u jednom slučaju ne mogu biti dobri odgojitelji, no za sada se o tomu ne može znanstvenički meritorno razgovarati ako se želi oslanjati na egzaktno mjerljive podatke, jer su takva istraživanja zapravo tek u povojima, a ona iznimno rijetka među njima koja imaju oznake metodološke legitimnosti (među kojima je i predmetno Regnerusovo) za sada ne ohrabruju donošenje zaključka kako nema baš nikakve razlike između tzv. istospolnoga i drugih tipova roditeljstva kojima se kao prototip uobičajeno uzima brak bioloških roditelja djeteta (a među takve se tipove ubrajaju i samohrani roditelji, posvojitelji, udomitelji itd.).
Jedan je od razloga zbog kojih treba pričekati sa zaključkom u vezi s tzv. istospolnim roditeljstvom upravo pitanje onoga čimbenika 'dobroga/uspješnoga roditeljstva' koje se navodi u samome priopćenju Hrvatskoga sociološkoga društva, a to je stabilnost roditeljskog/odgojiteljskog para:
a) istraživanja provedena na općoj populaciji, kakvo je i predmetno Regnerusovo, pokazuju statistički posve zanemariv broj stabilnih istospolnih parova koji odgajaju djecu, a na koja se zagovornici društvene normalizacije tzv. istospolnoga roditeljstva jednako ustrajno pozivaju;
b) ustrajno se pokazuje statistički gotovo pa zanemariv broj stabilnih istospolnih parova u populaciji koja se identificira s načinom života koji uključuje istospolnu seksualnost, i to bez obzira na to u kakvoj okolini žive u pogledu društvene normalizacije.
Zbog svega navedenoga, možemo se jedino nadati da je priopćenje Hrvatskoga sociološkoga društva tek posljedica nehotične ishitrenosti pod dojmom trenutnih događanja u našemu društvu', stoji u priopćenju.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
