U bolničkom krevetu, a ipak drže korak s vršnjacima

Mihaela i Alberto su prije više od devet mjeseci igralište i razred zamijenili bolesničkom posteljom. Unatoč teškoj bolesti, ovo dvoje malih heroja idu ukorak sa svojim vršnjacima, barem što se tiče školskog gradiva. Kako izgledaju njihovi dani između kemoterapija, operacija i rehabilitacije, provjerila je ekipa Provjerenog. 'Jednom sam na igralištu igrao nogomet, dok me jedan dečko nije lupio s loptom u natkoljenicu. Poslije nisam mogao hodati na toj nozi', priča mali Alberto Kerim. 'Prvo me počela doma boljeti noga, imala sam temperaturu pa smo otišli to slikati. vidjeli su da nema pola čašice, nije bilo pola kosti, pa smo došli ovamo', kaže nam Mihaela Ivandić.

Pročitajte i ovo Donosi Provjereno Dao otkaz u Njemačkoj jer je dobio posao u Hrvatskoj, a onda se dogodio nevjerojatan obrat Samo kod nas Nevjerojatna priča Provjerenog: Dao otkaz u Njemačkoj jer je dobio posao u Hrvatskoj, a onda je uslijedio šok

Sve se dogodilo u približno slično vrijeme. Kolovoz prošle godine, za njih nije bio samo jedan od onih bezbrižnih ljetnih mjeseci. 'Prvo smo mislili, pošto je on trenirao taekwondo tri godine, da je možda nekakva sportska ozljeda. Međutim, ono svaki daljnji nalazi su pokazivali nažalost na osteosarkom i to je bilo, ono tumor na bedru. Život nam se odjedanput okrenuo, više nismo znali što, kako, sve', priča Albertova majka Sandra. Mihaela je čak bila i pred amputacijom noge, priča njezin otac Mario. 'S obzirom da se u BiH sarkom ne liječi, rekli su nam da slijedi amputacija, a to nama nikako nije bio cilj', istaknuo je.

Bez ijednog sata u školskim klupama

Da iz rodnog Žepča nije došla na vrijeme u Zagreb, za pretpostaviti je što bi se dogodilo. I ona i osmogodišnji Alberto boluju od osteosarkoma. Tumora kostiju koji se najčešće javlja kod mladih u dobi od 10-25 godina. Mihaeli je zahvatio natkoljenicu i koljeno, a Albertu od potkoljenice sve do kuka. 'Prošli smo 4 operacije i 14 kemoterapija, ostalo nam je još 7 kemoterapija i fizikalna znači negdje u toplice radi njegove rehabilitacije', priča Albertova majka. Mihaela je od 28. kolovoza prošle godine prošla sedam operacija i 12 kemoterapija. 'Malo sam tužan zato što ne mogu s prijateljima u školu', kaže Alberto.

Ovu školsku godinu, Mihaela i Alberto nisu ni sata proveli u svojim školskim klupama. Bolest je došla prije početka nastave. Sve što uče, uče u svojim bolesničkim posteljama s Marinom i Ljerkicom koje im dolaze svaki dan. 'Svakodnevno je obiđem i malo popričam s njom. Ponekad i po tri do četiri predmeta odradimo, nekad odradimo dva predmeta, kako kad, ali uglavnom, evo, svaki dan se vidimo', rekla nam je Mihaelina učiteljica Marina Sedlaček. 'Ako ima dosta djece, onda budem malo, 15 do 20 minuta, onda mi dođe iz učiteljica iz engleskog i ona bude koliko može. Nakon toga mi dođe fizioterapeut, malo vježbamo i hodamo, i vratim se u krevet. To je to', prepričava svoj tipičan dan u bolnici Mihaela.

Ne gube na obrazovanju

Projekt školske bolnice u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti zaživio je prije 6 godina. nastavni plan dosad je pratilo nekoliko tisuća učenika kojima se tako omogućilo da normalno završe školsku godinu. Mihaela je po mnogočemu posebna. Ona je i prvo dijete iz druge države koje se ovdje školuje. 'Sa njezinom učiteljicom iz te školske bolnice sam stalno u kontaktu, otkad je počela školska godina, učiteljica je od mene tražila nastavni plan i mi smo se dogovorili da Mihaela radi po istom programu, na kojem rade i oni ovdje u razredu', objasnila nam je Marica Vilić, Mihaelina učiteljica u Bosni. 'Ja njoj šaljem jednom mjesečno izvješće u kojem pišem što smo sve obradili, ocjene koje Mihaela ima i kontrolne koje smo napravili. Znači sve šaljem učiteljici Marici. Zatim oni to upisuju u imenik. Te ocjene se normalno uvažavaju i evo Mihaela će nagodinu nastaviti ići u peti razred sa svojim vršnjacima', kaže Mihaelina učiteljica Marina u bolnici.

Slična suradnja je između Ljerkice Vinković i Jelene Čeko, Albertove učiteljice u OŠ Špansko Oranice. 'Kad smo se upoznali, znala sam da će dijete biti duže vremena ovdje. Nazvala sam njegovu učiteljicu, predstavila sam joj se, rekla sam kako je to ovdje organizirano', pojasnila je učiteljica Ljerkica. 'Da ne gubi godinu, to je najbitnije, naravno da i njemu fali društvo i prijatelji ali eto, prilagođavamo se', ističe majka Sandra. Za razliku od kolega u školama, Ljerkica i Marina imaju puno manje učenika na dan, rad u ovakvim uvjetima sasvim je drukčija priča. Ne vezati se uz ove mališane, nemoguće je. Nastoje biti profesionalne, no emocije je ponekad teško skriti. Osobito ovdje na onkološkom odjelu. 'Ja ovdje trebam biti vesela i dobre volje. Ono kako se ja osjećam to je doma, negdje gdje nitko ne vidi', kaže Ljerkica.

Život obitelji rastrgan

Uz roditelje koji ih redovito posjećuju, Mihaeli i Albertu, škola u bolnici jedina je veza s normalnim životom i odrastanjem. Osteosarkom, promijenio je život cijelim obiteljima. 'Bio je šok, pogotovo ono u početku, čovjek ima osjećaj da su mu ono cijeli život uzeli, ali zapravo idemo s tim da idemo dalje', tvrdi Albertova majka. 'Obitelj je razorena od prvog dana kada smo saznali za tu bolest i mi smo znali da će to biti tako', ističe Mihaelin otac Mario. Albertovi žive u Zagrebu. Roditelji mu mogu doći svaki dan. No Mihaela je iz malog mjesta pokraj Žepča u Bosni i Hercegovini. Otac je morao uzeti bolovanje kako bi bio uz nju, a majka je morala ostati s mlađim sestrom i bratom. Viđaju se jednom na mjesec, no zato se čuju svakodnevno.

Sve se u njihovim malim životima, vrti oko bolesti. Pa i telefonski razgovori. Rano su morali odrasti. Oboje su prošli strašan put višestrukih operacija. Ugrađene su im zamjenske proteze u noge, Albertu i u kuk. Čeka ih još nekoliko kemoterapija i rehabilitacija. 'Dosta mi je i želio bi radije bit kući', rekao nam je na kraju Alberto. 'Sretna sam jer sam sve ovo prošla', dodala je Mihaela, koja se nada da je i mukama došao kraj. Alberto pokoji vikend provede doma. Sa prozora sobe gleda svoju školu i prijatelje. Otkad je oboljela, Mihaela nije bila u rodnoj BiH, više od devet mjeseci. Premda ni ovog rujna neće krenuti u školu, tijekom jeseni bi se ipak mogli pridružiti svojim vršnjacima. Do tada njihova glavna preokupacija neće biti ni ocjene ni knjige, već gips, pretrage i što je najvažnije, nalazi liječenja.