Tražeći mir za pokojnike, upala u labirint birokracije

Ovom prigodom izdvojili smo priču žene iz Sinja: tražeći mir za svoje pokojnike, uplela se u labirint birokracije. U danima kada svatko od nas pali svijeće na nekom grobu, ona ne zna gdje bi to učinila.'Gdje je tim ljudima bio osjećaj da mi ovo naprave, da moje troje dječice traže tatin grob i njegove kosti, da mu nema groba, ni svijeće ne mogu da mu donesu', požalila se Ana Dolić. 'Samo na tren zatvorite oči i zamislite da znate da ne možete doći svojim bližnjima jer ne znate gdje su, to je najteže. Nije ni važan krivac, važno je ono što je nama pri duši, mojoj obitelji, a u svemu ovom mi je najteže gledati tugu moje majke', rekla je Ivana Vučković.

Pročitajte i ovo Masovno nasilje Mrtvačnica puna tijela navijača: Izbili nasilni neredi na nogometnom stadionu, kaos i na ulicama Priča Provjerenog Dok drugi za Sve svete odlaze na groblje, oni svoju obitelj nemaju gdje pokopati: Grobnice su ukradene, a institucije o tome i dalje šute

Rođak odlučio prekopati grobnicu i napraviti novu

Plakala je kad ih je pokapala, a plače i godinama nakon. 1992. godine umro joj je suprug, 1995. pokopala je i sina. Nakon njegove smrti, snaha joj odlazi i ostavlja troje djece, Aninih unuka. Socijalna služba odlučuje djecu premjestiti u domove i Ana ostaje sama. U međuvremenu i jedan od unuka pogiba u prometnoj nesreći. Tragedija za tragedijom koja kulminira početkom 2003. u kojoj ni njezini mrtvi nisu ostali pošteđeni. Ova grobnica koju su koristili pet obitelji Dolića, bila je zajednička. Sve dok jedan od daljnjih rođaka Bože Dolić, koji je ujedno i susjed, nije odlučio istu grobnicu prekopati i napraviti novu. Komunalno mu je izdalo dozvolu bez da je itko o tome obavijestio ostale.

'Igrali su na kartu da je mama stara'

'Nitko se nije pitao čiju su to grobovi, jesu li to zajednički grobovi i je li to samo njegovo vlasništvo', kaže Dolić. 'Igrali su na karte da je moja mama stara, da su djeca moga brata nejaka i maloljetni i da su u domu, da će sve prisvojiti sebi i da će da ostati jedini vlasnici toga groba', smatra Vučković. Što se događa na groblju, prva je saznala Anina unuka. Pozvali su stoga policiju, tražili odgovore u komunalnom poduzeću, angažirali odvjetnika i sve dali na sud. No i godinama nakon, nitko ne zna gdje su posmrtni ostaci njihovih najbližih. 'To je radio on i trojica radnika Vodovoda i Čistoće, isti oni koji su te mrtve ukopavali, isti oni su te moje mrtve iskopavali, ali nitko od njih neće da kaže gdje su te kosti', rekla je Dolić.

Godinama traži odgovore

Da oni nisu odgovorni tvrde u komunalnom poduzeću koje je koncesionar groblja sv. Frane u Sinju. Potraga za istinom pala je na pleća ove 73-godišnjakinje. Unuci koji su i dalje u domu, žele doći ocu na grob. 'Oni mene svaki put pitaju, baba hoće li to ikad biti riješeno. Hodaš li ti baba? Hoda baba, ali bez koristi i eto sedam godina i opet ništa', dodaje Dolić. U komunalnom poduzeću koje je koncesionar groblja sv. Frane u Sinju, tvrde oni nisu odgovorni. 'Koliko ja znam nije bilo nikakvih propusta', rekao je Damir Tomašević iz Vodovoda i čistoće d.o.o. Sinj. Naime, rekonstrukcije grobnica i obnove su česti. 'Nakon što se završi rekonstrukcija grobnice, osoba koja je radila dužna je vratiti posmrtne ostatke u grobnicu', dodaje Tomašević. No, naravno postoji procedura. Obavještavaju se svi članovi rodbine ukopanih, sanitarna inspekcija, koncesionar groblja, policija, pa čak i svećenik, ali Tomašević kaže da to nije učinjeno.

Nemoguće je velebnu grobnicu u izgraditi u 24 sata

Tomašević je na čelu tvrtke tek dvije - tri godine, pa priznaje da možda i ne zna sve detalje. 'Oni meni kažu da oni ne znaju tko je tamo radio, jer je to bilo popodne, a kako ne znaju kad imaju čuvara i dobivaju plaću da čuvaju to groblje', kaže Dolić. Ana tvrdi da isti ti ljudi i dalje rade u komunalnom. U poduzeću se pak opravdavaju, da nemaju 24-satni nadzor i nisu ni znali kako teku radovi, a kamoli tko ih izvodi. 'Ne može nitko izgraditi velebnu grobnicu u 24 sata to se radilo tjednima i to je svima bilo poznato', rekao je Vinko Ljubičić, odvjetnik Ane Dolić. Ova tvrtka vodi evidencije o ukopima. Tako postoji i upisano da je Ana Dolić u navedenu grobnicu ukopala svoje supruga i sina. Ipak, netko je iz tvrtke, bez obzira na to, njezinom rođaku dao isključivo pravo na korištenje i rekonstrukciju groba.

'On je dao izjavu da pod materijalnom i krivičnom odgovornošću da je on taj koji može vršiti te radove i nakon toga mi ne snosimo nikakvu odgovornost', objašnjava Tomašević. 'Moguće je da su se oni nešto i dogovarali, ali sigurno bez znanja tužitelja u ovom postupku. A da su se oni pokrili i da imaju sva moguća odobrenja, onda bi i sudske odluke bile drugačije', rekao je Ljubičić. Materijalnu i nematerijalnu štetu trebao bi snositi onaj tko je potpisao izjavu, a to je, kako kaže odvjetnik Ljubičić, gospodin Dolić. Sud je Anina rođaka proglasio krivim za smetanje posjeda. Donesena je i presuda u kojem se obvezuje i komunalno poduzeće da sve vrati u prvobitno stanje.

Kosti su u šahti ili u kosturnici

Predsjednica suda u Sinju, Nataša Delonga, tvrdi, sve je rađeno na vrijeme i u najkraćem mogućem roku. No ni ona nije to željela javno izjaviti pred kamerama. Nakon više od šest i pol godina, Ana i dalje traži mir za svoje pokojnike. Od rođaka nikada nije dobila nikakvo objašnjenje. Samo po pričanjima nagađa što se moglo dogoditi. 'Jedni tvrde da su kosti pobacali u šahtu. Neka je onda otvore da i ja to vidim, a drugi pak kažu da su u gradskoj kosturnici', rekla je Dolić. Kosti bi trebale biti identificirane, no sam postupak DNA analize stoji dosta novca. Kaže, neki su joj savjetovali da sama plati analizu. No za to nema novca. U strahu je, obzirom da slučaj traje toliko godina, da na kraju sve završi samo na rušenju grobnice, te vraćanju kostiju za koje se ne zna u potpunosti kome pripadaju. Premda je zdravlje napušta, nastojat će izdržati do kraja. I dalje, bez obzira što njezini pokojnici nisu ondje gdje ih je pokopala, redovito odlazi na groblje.

'Ja odem, metnem svijeću i svijeće, jer tu su oni bili, a onaj koji ih je dirao, taj neka ih i nosi na duši', poručuje Dolić. Svi oni koji su zaslužni za strahote koje prolazi i igranje s kako kaže, najsvetijim - prepoznat će se u priči. Njezin rođak i dalje živi u Glavicama, a radnici koji su izvodili radove i danas rade u komunalnom poduzeću. Mnogi Sinjani koje smo sreli, samo su na našu temu odmahnuli glavom. Kažu sve su čuli, stalno se nešto šuška, no nitko se ne usudi reći javno. Zašto? Odgovor na to pitanje već sedam godina čeka i Ana Dolić. I ove Svisvete dočekala je s grčom u želucu i praznim grobom svojih najmilijijh.