TEST redakcije Dnevnik.hr-a: Isplati li se investicija od 1.000 kn?

Postoji li isplativa alternativa automobilu? Je li to motocikl ili pak bicikl? Redakcija Dnevnik.hr-a napravila je pravi test, a ovim putem želimo naša saznanja podijeliti s vama.

Pročitajte i ovo Slavi se radno Nova TV slavi dan televizije: "Naši medijski kanali su oni kojima se najviše vjeruje" Svjetski dan televizije Slavimo Svjetski dan televizije: Televizija kao multiplatforma podržava demokraciju

Suprotstavili smo jedno nasuprot drugoga, ne samo dva vozila kao takva, već koncept poimanja vožnje po gradu. Najnoviji faktor u tome zapravo je teška gospodarska kriza, koja tjera ljude na kompromise, ili pak odricanja, ali kad je riječ o kretanju gradom automobilom ili biciklom, treba uprijeti noge, pluća i volju te pokazati što jest, a što nije.

U tu svrhu, suprotstavili smo bicikl od tisuću kuna i službeni automobil Nove TV. Početna točka - sjedište Nove TV na Remetinečkoj cesti, a odredište - parkiralište maksimirskog stadiona na Maksimirskoj cesti. Ruta duga 10 kilometara za bicikl ili za automobil. Vrijeme – 8 sati ujutro, kad je promet gradom dovoljno zagušen za naš test.

>> Čačić: Gorivo može i na 74 kune, ovisi o tržištu

>> Ministarstvo potvrdilo poskupljenje: Eurosuper BS 95 ide preko 11 kuna!

>> Hrvati i Slovenci plaćaju najskuplje gorivo, u BiH najjeftinije

Teza dogovorena u redakciji bila je sljedeća - ukoliko bicikl zakasni za automobilom manje od 10 minuta, smatrat ćemo kako je upravo bicikl dokazao svoju isplativost te da je dostojan konkurent automobilu u vožnji po zagrebačkim prometnicama.

Evo i dviju priča.

U se i svoje kljuse!

Rano dizanje i dolazak biciklom na posao prije dogovorenih 7:30 sati ujutro, kako bih uhvatio nešto odmora prije nove vožnje, ovog puta, doslovce na drugi kraj grada. No, niti u najluđim kombinacijama, nisam mogao zamisliti kako će eksperiment ispasti.

Kolegica i kolega dolaze u dogovoreno vrijeme i obavljaju se posljednje pripreme i sve je spremno za polazak. Uz obostrano 'Sretno!', oko 8 sati rastajemo se na ulazu u firmu, a mene moj bicikl čeka zaključan ispred ulaza. Kolega i kolegica odlaze na parkiralište iza firme i narednih pola sata se pretvara u neizvjesnost.

Otključavam šifru na biciklu, namještam kameru i krećem prema odredištu. Krećem živahno, no ubrzo nakon prvog semafora hvatam ravnomjeran tempo vožnje, kao što to radim svaki dan na putu do posla. U glavi mi se vrte pitanja. Koliko će mi trebati? Činjenica jest da sam ja, zbog okolnosti i bicikla parkiranog ispred ulaza, krenuo prije kolega, dok su oni morali po automobil na rampom zatvoreno parkiralište. Eto prve prednosti biciklu.

Popričajmo malo o mojoj ruti, jer se sigurno pitate koju sam izabrao. Pokušao sam Putem Google Eartha i Google Maps servisa iscrtati svoju rutu, no bez uspjeha. Zato ću je navesti.

Dakle, Remetinečka - Rotor na Remetincu - Remetinečka - Pješački most preko Save - Nasip - Trnjanska cesta - Slavonska Avenija - Krivajska - Pile 3 - Pile 1 - Vukovarska - Pere Budmanija - Petra Zoranića - Ivana Zahara - Zavrtnica - Eugena Podaupskog - Heinzlova - Nova Branimirova - Svetice - Parkiralište maksimirskog stadiona.

Nisu svi ludi za vožnjom biciklom i ne žele se svi odricati komfora u automobilu. Sveukupno sam prošao šest semafora, što i nije tako loše. Put je bio ugodan, tempo dobar, a umor nakon nekog vremena prisutan, ali ne otežavajući faktor. Stao sam samo na dva semafora, na Slavonskoj (gdje sam prošao kroz crveno, no kako poznajem semafor, on je 'pozelenio' dok sam ga prolazio) i Vukovarskoj, a s ostalima me 'pomazila' sreća. Niti jednim dijelom puta se nisam osvrnuo pogledati hoću li vidjeti kolege. Računao sam - valjda ću stići unutar tih deset minuta od njih.

Na raskrižju Podaupske i Heinzlove, nasred zebre mi se ispriječila crna limuzina pa sam izgubio ravnotežu obilazeći je, no nisam i pao. Na sreću. Pred kraj puta, koji je prošao bez većih problema, samo sam morao gotovo stati kako bi na nogostupu obišao stariju gospođu, koja mi je na to dobacila kako bih 'mogao malo i potrubiti'. Cilj je bio tu, semafor na raskrižju Svetica i Budakove se 'zelenio' za pješake i to je bio znak da sam gotovo stigao.

Zalazeći iza ograde prema parkiralištu stadiona, očekivao sam kako ću vidjeti kolege da mi mašu, no to se, na moje opće iznenađenje, nije dogodilo. Parkirao sam bicikl nakon otprilike 27 minuta vožnje, osvrnuo se i nakon dvije minute nazvao kolege mobitelem. Naime, oni su krivo skrenuli, ali da ne pokvarim njihovu priču, prepustit ću kolegici da ispriča njihovu stranu.

Što se mene tiče, osim potpunog šoka, ušuljao mi se osjećaj zadovoljstva, što nisam 'izdao' biciklističku populaciju Zagreba. Naime, narančasti bicikl od 1.000 kuna stigao je prije automobila...

U međuvremenu, ugodna vožnja gradskim gužvama

Polazna točka vožnje automobilom, koja je započela u 8:03 sati, bio je parking Nove TV. Tu je kolega s biciklom dobio malu prednost jer izlazak automobilom sa zatvorenog parkinga uzima malo više vremena. No, tada se time nismo previše zamarali, vjerujući u hipotezu koju smo postavili na početku – da će automobil stići barem 10 minuta prije bicikla.

Prvu manju gužvu zatekli smo na prilazu rotoru, no kako smo vožnju nastavili skretanjem desno kroz Novi Zagreb, koje ne ovisi o ostalom prometu u kružnom toku, taj dio puta smo prošli bez zaustavljanja. Na Aveniji Dubrovnik, kao i većina puta do odredišta, promet je bio srednje gust do gust, karakterističan za jutarnje sate kada svi idu na posao.

Na prvi ozbiljniji prometni čep naišli smo na semaforu kod Avenue Malla, gdje smo na čekanju izgubili oko dvije i pol minute. Gužva nas je dočekala i na Heinzelovoj ulici (u 8:18 sati), gdje smo vozili uglavnom u prvoj i drugoj brzini. Drugo veće zaustavljanje obilježio je semafor na križanju Heinzelove i Vukovarske, gdje smo također izgubili više od dvije i pol minute.

Bio je to tek deveti semafor na našem putu, a ukupno smo ih do odredišta prošli 20-ak. I dok smo dolazili na Novu Branimirovu vjerovali smo da je kolega na biciklu daleko iza nas te da se probija kroz naselja. I tada je uslijedilo iznenađenje - gotovo pred samim ciljem, na semaforu za skretanje s N. Branimirove za Svetice, oko 8:25, kolega s biciklom prošao je pored nas i ležerno nastavio
put.

Razmislite malo. Uštedjeti se može, ali morat ćete pustiti bar malo znoja. Kao bonus možda dobijete bolju liniju, taman prije ljeta. Mi smo na tom lijevom skretanju zbog gužve izgubili još koju minutu prije nego smo i mi nastavili vožnju. Tada smo shvatili da je naša hipoteza pala u vodu, da kolega ima jako dobru kondiciju, a priznajemo, i malo smo nakon toga izgubili koncentraciju. Zbog toga smo, događa se, pred samim odredištem i krivo skrenuli! I tada je doista nastala drama - znajući da gubimo, svaka dodatna sekunda koju smo potrošili na vraćanje na pravi put samo je pojačavala dojam poraza.

S obzirom da nam je, od trenutka krivog skretanja do dolaska na dogovoreni cilj trebalo oko devet minuta, kolega na biciklu se stigao i dobro odmoriti te nam se pohvaliti 'pobjedničkim vremenom' bez zadihanosti. Dapače, u međuvremenu smo se stigli i telefonski čuti, jer se zabrinuo zašto nas nema toliko dugo.

No, da se kobno krivo skretanje i nije dogodilo, a u svakodnevnoj vožnji do posla svakome se može dogoditi da iz nekog razloga (namjernog ili ne) barem jednom mijenja rutu. Zbog toga vožnja nije ponavljana, već je krivo skretanje uračunato kao faktor na koji treba računati tijekom vožnje automobilom. Treba napomenuti da se krivo skretanje dogodilo s biciklom, vozač bicikla taj tren može stati i na mjestu se okrenuti na pravi put.

Zahvaljujući krivom skretanju od parkinga Nove TV na Remetinečkoj do Maksimira odvozili smo 14 kilometara. Ruta koju smo prošli bila je sljedeća: Remetinečka - Rotor - Avenija Dubrovnik - Rotor Zapruđe - Most Mladosti - Držićeva - Slavonska avenija - Heinzelova - Nova Branimirova - Svetice - niz ulica nakon krivog skretanja - i ,napokon, Maksimirska.

Vozilo kojim smo išli koristi dizelsko gorivo, a za ovaj put smo potrošili jednu litru. Računajući i povratak potrošnja za dvije litre dizela iznosi oko 20 i pol kuna. Pomnoženo s pet dana u tjednu, to su 102 kune tjedno za odlazak na posao i natrag. Na mjesečnoj razini za (gradsku) vožnju samo do posla morate izdvojiti oko 411 kuna.

No, iako vožnja automobilom košta, komfor je neusporediv s biciklom. Ne morate paziti kako ćete se obući, nećete se oznojiti i umoriti, u automobilu vas može biti više te imate gdje odložiti stvari.

Kraj pričama, dokaz je tu

Pregledavajući snimku, čiju na dijelovima ubrzanu verziju možete pogledati i sami, otkrivamo kako je automobilu, vremenski gledano, trebalo zapravo oko 3 minute manje vožnje do 'kobnog' semafora na raskrižju Svetica i Budakove. No kako je kolega na biciklu ipak krenuo minutu dvije ranije, njegova se prednost istopila još na Novoj Branimirovoj, nakon koje je vožnja suprotstavljenih strana praktički bila paralelna.

Da ne shvatite krivo poantu testa, ovdje se nije radilo o startu bicikla pored automobila, jer nije riječ o utrci. Misao je bila i koliko treba vozaču bicikla da krene s biciklom ispred firme, a koliko kolegama sa službenog parkirališta iza zgrade Nove TV. Naime, sve je to vrijeme koje vam treba se pojavite s radnog mjesta do stana/kuće i obratno.

Dakle, iako je trenutak dekoncentracije odredio tko će stići prvi, zaključili smo kako u 'čistoj' vožnji automobilu treba oko tri minute manje vremena. No, kako smo kao parametar uzeli kriterij da bicikl stigne unutar 10 minuta nakon automobila na cilj, time je naša teza o isplativosti vožnje biciklom nasuprot automobilu po gradu zapravo i potvrđena. Kad se još uzme u obzir potrošnja goriva te cijena voženog bicikla, jasno je kako se radi o pametnoj investiciji.

No ipak, nisu svi ludi za vožnjom biciklom i ne žele se svi odricati komfora u automobilu. Postoje i drugi razlozi, poput obiteljskih obaveza nakon posla, tako da je nekima automobil ipak nužan. Pitanje je samo, je li nužan baš svaki radni dan? Razmislite malo. Uštedjeti se može, ali morat ćete pustiti barem malo znoja. Kao bonus možda dobijete bolju liniju, za čime mnogi žude upravo prije ljeta.