Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež u Zagrebu, poznatija kao Kukuljevićeva debelo je potkapacitirana - u broju smještajnih jedinica i osoblju, a kako se čini prema iskazu bivše pacijentice i u stručnosti i empatiji.
Mučno je čitati što se sve događa iza zatvorenih vrata institucije koja bi trebala pomagati posebno ranjivima među posebno ranjivima. Djeci koja pate od nekih oblika psihičkih bolesti ili poremećaja.
Marija koja je u bolnicu dovedena zbog svoje borbe s anoreksijom koja je prerasla u druge probleme s užasom se prisjetila vremena koje je u njoj provela. Novinarkama Globala rekla je kako je osoblje tretiralo nju, ali i brojne druge pacijente koje je susrela u tom periodu.
"Ne pazi se na to da bi netko recimo s retardacijom trebao biti u jednoj sobi, a djeca s anoreksijom i depresijom u drugoj. Svi su izmiješani. To su jako male sobe. Sedam kreveta je u svakoj i ako je više djece nego kreveta, onda se donose madraci s dječjeg odjela i spava se na madracima", prisjetila se.
Pročitajte i ovo
Ne može se niti reći da je tretman koji je primala u bolnici bio samo loš. Jedva da ga je i bilo. Kad je u Kukuljevićevu stigla prvi put tamo je provela mjesec dana tijekom kojih je liječnika vidjela samo jednom. Drugi put kad je došla tehničari su joj se rugali da će se sigurno vratiti opet, a nakon izlaska je razvila i psihozu.
"Došla sam tamo u noći, dovela me hitna, međutim tehničari koji su me dočekali navečer nisu prenijeli sestrama ujutro da je moje stanje takvo da ne mogu hodati. Ujutro me medicinska sestra zvala da idem na doručak i nije mi vjerovala da ne mogu ustati. Primila me za ruku, povukla i bacila na pod."
Nakon izlaska teško je razlikovala što je stvarnost, a što ne jer je život u bolnici bio strašan i turoban. Bez prilike da se izađe vani, bez vilica, bez sunca ili mjeseca. Najgori je ipak bio odnos osoblja prema pacijentima.
Pročitajte i ovo
"Zaboravila bih, recimo, posljednjih pola sata što se događalo i počela sam užasno paničariti, na što me sestra ošamarila i nije uopće reagirala normalno. Nije mi htjela pozvati liječnika, nije mi htjela dati terapiju. Samo se derala na mene", ispričala je.
"Nakon što sam uspjela razgovarati sa svojom liječnicom nasamo i reći joj kako se osjećam jer sam stvarno bila psihički loše, rekla mi je da je svakako bolje da sam tamo nego kod kuće jer to, pokazujući na mene, ja sam njoj bila to, nitko ne bi htio imati kod kuće. Dodala je da je jadna moja mama što me uopće rodila", dodala je.
Iz bolnice Marijin slučaj nisu htjeli komentirati, ali ona njih nije uspjela zaboraviti. Godinama nakon što je napustila, svako jutro, prije nego što bi otvorila oči napipala bi krevet ispod sebe da se uvjeri da je drveni. "Samo sam se nadala da neću opet osjetiti metal pod rukama. Otvarala bih oči i činilo bi mi se da vidim tapete od rešetki na zidovima."
