Kako pojašnjava, sadržaj i značenje stručnog izraza 'ex aequo et bono', u prijevodu 'po zahtjevu pravednosti i čestitosti', u teoriji i praksi tumači se različito.
Većina se slaže da Sud tako presuđuje na osnovi oportuniteta, onako kako smatra da je najsvrhovitije i nije vezan uz pravnu normu. Primjerice, ako pravilo međunarodnog prava nalaže da se u Savudrijskom zaljevu granica povuče crtom sredine, Sud ne mora postupiti po toj pravnoj normi, već povući granicu drukčije, više u korist jedne ili druge strane, rekao je.
Upitan znači li to da bi, ako bi sudio 'ex aequo et bono', mogao dosuditi Sloveniji čitav Savudrijski zaljev, kako to Slovenija
zahtijeva, Rudolf je izjavio kako takvu odluku 'ne može donijeti ni u kojem slučaju'.
'More je pripadni dio kopna, akcesorij, ne može se, primjerice, samo more bez kopna prodati nekoj stranoj državi. Kad nastane država, ako je obalna, odmah, automatski stječe morski pojas pred svojom obalom. U svijetu nema obalne države bez mora. Kad bi se usvojio slovenski zahtjev, onda bi građanin, koji bi na hrvatskoj savudrijskoj obali samo stavio nogu u more, povrijedio slovenski državni teritorij', pojasnio je Rudolf, svojedobno hrvatski ministar vanjskih poslova i prvi predsjednik hrvatske Državne komisije za granice.
'Da bi Sud spor presudio 'ex aequo et bono' moraju ga obje države u sporu za to izričito ovlastiti', izjavio je, dodavši kako je od završetka Drugoga svjetskog rata, od prve presude u albansko-britanskome sporu zbog nailaska britanskih ratnih brodova na mine u albanskom teritorijalnom moru, 1947., Međunarodni sud pravde razmatrao oko 115 predmeta i donio oko 90 presuda.
Rudolf tvrdi kako taj sud nikada, ni u jednome sporu, države nisu ovlastile da sudi po spomenutom načelu te sumnja da bi ijedna država u svijetu pristala da joj sud odlučuje o državnim granicama na takav način.
'Sud, naravno, po službenoj dužnosti vodi računa o pravičnosti kad primjenjuje međunarodno pravo i može modificirati 'crtu sredine', ako smatra da njezina primjena uzrokuje nepravičan rezultat razgraničenja, ali valja razlikovati tu pravičnost od načina presuđivanja 'po zahtjevu pravednosti i čestitosti', kad nije vezan uz pravnu normu pa se oslanja na subjektivne ocjene i procjene', istaknuo je.
Upitan kako gleda na protivljenje nekih slovenskih političara da se primijeni međunarodno pravo u razrješavanju graničnog spora s Hrvatskom, Rudolf kaže kako su Hrvatska i Slovenija male države i dužne su zalagati se za poštivanje međunarodnoga prava.
'Teško malim državama ako prihvate silu kao dominantan činitelj u međunarodnim odnosima, ili kaos', dodao je.
Navodi kako je Međunarodni sud pravde u Haagu glavno sudsko tijelo UN-a te nije ni proslovenski ni antihrvatski, i obrnuto, te nitko unaprijed ne može reći kakva će biti presuda, koja se donosi većinom glasova sudaca i konačna je bez prava žalbe te obvezuje države u sporu. Parlamenti mogu unaprijed donijeti odluku o tome da će presudu poštivati, ali to nije potrebno, rekao je, dodavši da ako jedna stranka u sporu ne želi provesti presudu, druga stranka može zatražiti intervenciju Vijeća sigurnosti UN-a, ali do sada takva slučaja nije bilo.
Sud ima 15 sudaca iz različitih država koje biraju Opća skupština i Vijeće sigurnosti UN-a na rok od devet godina i mogu ponovno biti izabrani. Sada u Sudu nema suca državljanina Hrvatske ili Slovenije. Nakon Drugoga svjetskog rata bio je samo jednom jedan stalni sudac Hrvat, predstavnik ondašnje Jugoslavije, akademik Milovan Zoričić, profesor zagrebačkoga Pravnog fakulteta.
Ako taj sud bude rješavao naš granični spor sa Slovenijom, onda će Hrvatska i Slovenija, kako kaže Rudolf, moći imenovati po jednoga tzv. nacionalnog suca i oni će biti izjednačeni s ostalim sucima, naravno, samo u tome sporu.
Rudolf podsjeća kako su 25. lipnja 1991. Hrvatska i Slovenija
proglasile državnu samostalnost te da su Hrvatski sabor i slovenski Državni zbor donijeli odluke da priznaju zatečene državne granice na taj dan i da nemaju nikakvih međusobnih teritorijalnih pretenzija.
Zahvaljujući tim odlukama priznala nas je Europska unija, a zatim smo primljeni u UN, rekao je.
Upitan o čemu se raspravljalo 1991. kada je kao hrvatski ministar vanjskih poslova započeo pregovore sa slovenskim ministrom Rupelom o granici, Rudolf je rekao kako je njihov 'zadatak bio identificirati granicu, a ne nanovo je utvrđivati'.
'Granica između Hrvatske i Slovenije, prema tome, nije ni katastarska, ni prirodna, ni povijesna granica, već ona koja je zatečena 25. lipnja 1991. Inače, hrvatsko-slovenska kopnena granica, osim u Istri, jedna je od najstarijih u ovom dijelu Europe. U Istri je povučena na etničkome načelu tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon toga rata', podsjetio je Rudolf.
Rudolf je rekao kako najprije valja postići politički sporazum sa Slovenijom o izlasku pred Sud, a zatim će naša Vlada imenovati hrvatske članove te komisije, koja će biti mješovita, hrvatsko-slovenska.
'Komisija će sastaviti nacrt ugovora u kojemu će biti definiran
okvir, tj. predmet spora, ono što Sud mora riješiti. Kad se s tim
ugovorom slože obje vlade, dostavlja se haaškom Sudu i tako će započeti parnica', objasnio je.
U pogledu trajanja spora, Rudolf kaže da se može zatražiti
angažiranje tzv. maloga vijeća Suda od pet članova koje rješava spor po kratkom postupku i tako je riješen američko-kanadski spor o granici u zaljevu Maine.
'Sam postupak bi trajao možda godinu i pol, dvije godine', izjavio je, dodavši kako svaka stranka snosi svoje troškove postupka dok troškove poslovanja Suda, koji presuđuje isključivo u državnim sporovima, te plaće sudaca i slično, pokrivaju Ujedinjeni narodi.
