Mjesec dana nakon razornog potresa jačine 6,3 stupnja koji je pogodio Banovinu, Siščanka D. J, ispričala je kako je danas živjeti u Sisku.

Galerija


Tek sam sada shvatila da je već mjesec dana prošlo od razornog potresa, onog koji je razorio moj grad Sisak, Petrinju, Glinu i sva okolna sela. Ali nije samo razorio gradove. Taj potres zapravo je razorio ono zdrave psihe koliko nam je ostalo od cijele 2020. godine.

Mjesec dana. Tko bi rekao? Kao da je jučer bio trenutak u kojem sam se pomirila da ću umrijeti. Mislila sam da je to zaista kraj. Ne samo moj, mislila sam da je smak svijeta.

Nekako se, moram biti iskrena, i ne želim se prisjećati tog dana. Još uvijek potiskujem zvuk potresa. Čak mi je zvuk bio najstrašniji. Zato se ni mjesec dana kasnije ne usudim staviti slušalice u uši i slušati glazbu. Mjesec dana bez glazbe. A u tih mjesec dana ostala sam i bez kvalitetnog sna.

Besane noći

Prvih desetak dana nisam uopće spavala. Mislila sam da ako zaspim, neću stići na vrijeme reagirati na potres da se spasim. Zato bih zaspala tek u jutarnjim satima kada bi me svladao umor, ali tada sam znala da su moji roditelji ili brat budni, pa sam kao bila sigurna. Sada uspijevam zaspati noću, ali zaista me umara svaki put kada me probudi potres.

Prije smo se svi žalili na zvukove alarma ujutro – oh, kakvi lijepi dani. Te smo zvukove mogli ugasiti, zanemariti, namjestiti alarm kada želimo, pripremiti se na buđenje. Ali s potresima... s tim ne znate. Ne znate u kojem će vas momentu zatresti, koliko će trajati, koliko će ih biti. A bilo ih je, i još uvijek ih ima.

Ništa više nije isto

Nekad uza sve te (nazovimo ih) stvarne potrese, pomislim da ih osjećam i kada ih nema. Ili pomislim da mi se krevet ljulja, tijelo mi se ljulja, ali sam shvatila da mi je očito glava poljuljana.

Psihologinja Helena Rašić Radauš Nakon potresa imate osjećaj da vam se stalno trese tlo pod nogama? Pitali smo psihologinju o čemu se radi

Sada, mjesec dana kasnije, obični dani nisu više isti. Možda zvuči suludo, ali čak ni tuširanje nije isto. Kosu i tijelo ne perem ''u jednom mahu'', nego odvojeno jer kraće traje ako perete odvojeno, a zaista ne želite da vas potres uhvati dok ste u kadi mokri. Zato sa sobom uvijek u kupaonicu nosim i kućni ogrtač, kako bih se u slučaju ''evakuacije'' mogla zaogrnuti nečim većim od ručnika.

Sisak nakon potresa - 3
Sisak nakon potresa - 1 Foto: Marin Tironi/PIXSELL/Pixsell

Učenje za ispite na fakultetu nije jednostavno ni bez potresa, a kamoli s potresima. Teško je motivaciju i koncentraciju pronaći nakon što se od straha razdvoji duša od tijela. Banalna aktivnost kao šetnja kvartom nije više ista. Pazite kuda hodate i više gledate iznad sebe negoli ispred sebe kako ne bi pao neki crijep na glavu.

Prije spavanja ili odlaska od kuće bitne stvari, kao što je laptop, obvezno umotam u deku ili nešto mekano za slučaj da ga potres ne ošteti. I malo ogledao na stalku sa stola spuštam u horizontalni položaj kako ga potres ne bi srušio. Obična svakodnevnica postala je neobična.

Teško je prošetati gradom i vidjeti svaku kuću koja doslovno ima urušene zidove, krovove, koja je prekrivena ceradom kako ne bi kiše i snijeg dodatno oštetili i ono malo stvari koje su im preživjele. Zamislite da ostanete u 30 sekundi bez svega! Katastrofa! Moja obitelj i ja bili smo pravi sretnici.

Naša je kuća gotovo netaknuta. Šteta koja se dogodila zanemariva je. Tim više što smo prošli s najboljim mogućim scenarijem, osjećali smo se dužni pomoći drugima. I tako je i bilo. Na tužne ljudske sudbine ne možete ostati imuni, a u to smo se uvjerili svi samo nekoliko sekundi nakon potresa. Veću solidarnost i veću spremnost na pomoć u životu nisam vidjela. Zaista je divno znati da u svemu ovom ''nismo bili sami''.

Je li potres bio lekcija?

Ono što moram primijetiti i što me veseli jest činjenica da su se ljudi više zbližili. Odjednom se svi pozdravljaju, međusobno razgovaraju, dijele kruh i vodu ako nekome nedostaje. Odjednom susjedski odnosi dobivaju na važnosti.

Pitam se je li nam ovo sve trebalo da se opametimo, da vidimo da ne možemo jedni bez drugih, da osvijestimo da ima ljudi koji su u neimaštini i bez potresa, kojima treba pomoći uvijek, a ne samo kada nam se svima dogodi kolektivno zlo? Na to vjerojatno neću pronaći odgovor ni godinama kasnije, ali nije ni važno.

Važno je samo da u svakoj lošoj situaciji pronađemo nešto pozitivno i da iz toga izađemo jači. Malo klišej, ali ja zaista vjerujem u to.