Nakon potresa imate osjećaj da vam se stalno trese tlo pod nogama? Pitali smo psihologinju o čemu se radi

Nakon što je niz potresa pogodio Hrvatsku, od kojih su oni u Zagrebu (22. ožujka, 5,5 po Richteru) te okolici Siska i Petrinje (29. prosinca, 6,2 po Richteru) bili najgori, suočavamo se sa strašnim posljedicama. Osim izgubljenih života i razorenih domova potresi su za sobom ostavili i možda manje vidljive, ali jednako opasne posljedice – one po mentalno zdravlje.

Pročitajte i ovo "Tutanj kratki, ali glasan" Potres uznemirio stanovnike Zagreba i okolice: "Kao grmljavina", "Kuća se zatresla"... Magnituda 3,4 po Richteru Zatreslo se u Rijeci: "Baš se osjetilo, us*ala sam se od straha"

Niz je svjedočanstava ljudi koji žive u potresima najpogođenijim krajevima, ali i onih koji su bili udaljeniji od epicentra i fizički nisu pretrpjeli neku štetu, u kojima se ističe kako neprestano osjećaju nepostojeće potrese, ljulja im se tlo pod nogama, strepe od svakog jačeg zvuka, a neki opisuju i kako im je oslabio vid, sluh ili navode neke druge promjene.

Tim povodom razgovarali smo sa psihologinjom Helenom Rašić Radauš, koja je objasnila zbog čega dolazi do takvih reakcija te kako se s njima najučinkovitije boriti.

"Potres je, bez sumnje, traumatski događaj. Osobe koje su pogođene potresom - što su mu bliže, to raste intenzitet i učestalost teškoća nakon najvećeg udara - doživljavaju širok skup simptoma koji mogu trajati dugo, koji mogu biti jako intenzivni, koji mogu onemogućavati svakodnevno funkcioniranje i s kojima se jako teško nositi. Posebno je važno naglasiti dvije stvari - prvo, petrinjski potresi dogodili su se nakon razornog potresa u Zagrebu u ožujku, zbog čega su svi Zagrepčani doživjeli ovaj potres kao vrlo intenzivan podsjetnik na onaj raniji, a i samo područje na kojem su se potresi dogodili još uvijek je obilježeno ratnim događanjima.

Stalno ponavljanje traume

Izgubljeni su životi, zbog čega je dodatno pogođen još veći broj ljudi koji su izgubili najbliže voljene osobe, prijatelje, susjede i kolege. Osobe koje su ranije proživjele traumatski događaj, poput ratnih stradavanja, mogu znatno teže doživjeti nove traumatske događaje.

Osobe koje doživljavaju jaku ponovnu aktivaciju simptoma anksioznosti i depresivnosti zbog ranije traume koja može biti i sasvim druge prirode ,i ne moraju biti geografski tako blizu epicentru.

Poznata nam je retraumatizacija kao nešto što jako otežava oporavak osobama koje su proživjele traumu, a potresi imaju tu ružnu stranu da pojava sama po sebi nužno nosi stalnu retraumatizaciju - kroz učestalo ponavljanje potresa, odnosno naknadne potrese (aftershock).

Gotovo je nemoguće zacijeliti u potpunosti dok vam je svakodnevica ispresijecana podsjetnicima na traumu kroz učestala podrhtavanja.

Mi živimo na području kojem potresi nisu u kolektivnoj svijesti kao neka bliska i realna opasnost, odnosno nisu bili i novi su nam i nepoznati. S obzirom na to da su nepredvidljivi i ponavljajući, to čitav naš sustav dovodi u stanje potrebe za stalnim osluškivanjem kada će se ponovno dogoditi, hoćemo li ponovno biti ugroženi i moramo li ponovno bježati.

Nakon prometne nesreće možemo se bar neko vrijeme odvojiti od prometa i polako se vratiti u automobil. Nakon potresa nemamo svi mogućnost otići u područje za koje do neke mjere bar znamo da neće biti obuhvaćeno naknadnim potresima. 

Phantom earthquakes (i.e. earthquakes which only exist in the mind of people) is a phenomena reported by psychologists and it can affect people during an aftershock sequence
It is linked to anxiety and being on alert, slightest shaking/ noise (like a car) being confused with EQ https://t.co/w4Lh366CJ1

— EMSC (@LastQuake) January 2, 2021

Neki od nas će osim ovog akutnog stresnog sindroma koji proživljavamo razviti i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) - koji je našim ljudima jako poznat, ali primarno iz rata. Da, bit će onih koji će i nakon mjesec i više dana imati teškoće - stalna i snažna sjećanja na događaj, uznemirujuće snove, potrebu da se izbjegavaju misli, razgovori, mjesta i osobe koje podsjećaju na događaj, osjećaj smanjene zainteresiranosti za svakodnevne aktivnosti, iritabilnost, teškoće spavanja, prepodražljivost. Te bi osobe morale potražiti pomoć kako ne bi razvile kronične teškoće.

San je iznimno važan

Ljudima koji žive oko epicentralnog područja (kao i onima koji su izgubili domove u Zaprešiću) prvo je potrebno da im se zadovolje osnovne životne potrebe - da imaju što jesti, gdje spavati, da znaju da su im najbliže osobe na sigurnom i da imaju osjećaj da su zbrinuti. Fizički zbrinuti.

Zatim je bitno da spavaju. San je krucijalan, kada zamišljamo što nam je nužno za život, najčešće pričamo samo o hrani, vodi i zraku, nekako zaboravimo na san. San je od vitalne važnosti - ako nema sna, sustav ne radi dobro, svi se simptomi pogoršavaju. San je vrijeme kada se organizam obnavlja i zacjeljuje, stoga svi moramo spavati. Dosta i mojih klijenata i osoba koje su me kontaktirale nakon potresa su mi rekli da se boje uzeti bilo što za spavanje, iako ne mogu spavati već dulje vrijeme i na rubu su snaga.

Kako si možemo sami pomoći

Svima im kažem - nema tog lijeka koji ćete uzeti u normalnim i propisanim količinama, a koji će spriječiti da ustanete brzinom munje iz kreveta ako nas opet pogodi jak potres. Samo jaki opijati i doista velike količine lijekova mogu uspavati sustav do te mjere - a i to je upitno. Naše tijelo želi preživjeti. Da, prespavat ćete vjerojatno i onaj od 2 i onaj od 3, pa možda i onaj od 3,5. I trebate. Kako sam spomenula ranije, retraumatizacija jako otežava oporavak, a to što ćete prespavati blaže potrese samo vam može pomoći. Molim vas, spavajte.

Olakšajte si nekim strategijama samopomoći koje vam daju osjećaj sigurnosti, ako za to imate potrebu - spavajte na mjestu s kojeg brže dođete do vrata, pripremite si evakuacijski ruksak, stavite zviždaljku uz uzglavlje, spavajte obučeni, budite blizu djeci, locirajte sigurna mjesta u domu, prođite sa psom put do vrata i smislite kako ćete ih iznijeti ako za to bude potrebe.

Kada osjetite da vas preplavljuje anksioznost, pokušajte umiriti tijelo, najbolje disanjem - pokušajte kontinuirano disati tako da isprva udah i izdah traju po 3 sekunde, pa 4, pa ako možete i 5 - bez zadržavanja daha, disanje kroz trbuh. To je vrlo elementarna tehnika koja onima koji trenutačno nisu u samoj borbi za preživljavanje i imaju potrebu za tim može olakšati povratak u svakodnevicu. Moramo i dalje raditi i nekako funkcionirati, u ovom stanju pojačanog stresa i zbog pandemije. Nije cilj i nije očekivano da sada istražujete relaksacijske tehnike niti da se usmjeravate na disanje dok bježite iz zgrade.

Psihosomatske tegobe su jako teške - ideja da su naše mentalno i fizičko zdravlje išta osim vrlo usko povezani i isprepleteni nije baš realna. Fizičke bolesti uzrokuju teškoće na području mentalnog zdravlja, a i psihičke teškoće uzrokuju fizičke manifestacije. Dio vas je i vaše koljeno i vaša anksioznost.

Vrtoglavica vrlo raširena

Kada smo anksiozni, naš sustav spreman je za bijeg ili borbu - usmjeren je na traženje opasnosti i kontinuirano u pripravnosti. To znači da su naši mišići napeti, naš puls povišen, adrenalin i kortizol su povišeni, probava usporena. Kada smo dugotrajno u takvom stanju i naš organizam nema mogućnost opuštanja, naravno da će patiti. Kada nam je stanje kontinuirane spremnosti i vigilantnosti uzrokovano time da smo u fizičkoj i nepredvidljivoj opasnosti - da, i to će imati utjecaj na nas.

Zato sam rekla - spavajte. S vremenom broj potresa će se smanjiti i moći ćete se opustiti i pomoći si da se rane zacijele. Do tada budite svjesni da je vaše tijelo stalno spremno da vas spasi, ali i da vam treba nježnost i razumijevanje.

Osjećaj vrtoglavice i poteškoća u održavanju ravnoteže vrlo su rašireni kod osoba koje su proživjele potrese. Odgovor na to zašto se tako nešto događa je dvojak - od toga da naši psihički simptomi utječu na osjećaj ekvilibrija i mijenjaju određene procese u mozgu, do toga da sam potres i kontinuirani aftershockovi doista utječu na naše srednje uho i poremete njegovu funkciju. Koji god da je odgovor, bitno je zapamtiti da je svojstveno svim ljudima koji su proživjeli veće potrese i nije nešto zbog čega bismo se brinuli, ali je nešto na što trebamo obratiti pozornost pri vršenju radova nakon potresa - radite na siguran način i posebno se osigurajte kada se morate penjati na visinu. Poteškoće vida možda se također mogu povezati s osjećajem vrtoglavice, zbog čega je teško izoštriti vid.

Naš je sustav sada također usmjeren na kontinuirano opažanje koliko je tlo pod nama stabilno te i one najmanje potrese koje ranije uopće ne bi primijetili sada uočava i šalje signale za opasnost.

Najbitnije - sve je ovo prolazno i s vremenom će se vratiti na staro. Nećete zauvijek imati osjećaj vrtoglavice niti gubitak ravnoteže. Smirit će se. Ako teškoće ravnoteže ostanu i kada se ovi manji potresi smire, potražite stručnu pomoć.

Doista je prvo bitno da pustimo da neke rane zacijele s vremenom. Moramo si dopustiti i tugovanje, i ljutnju, i sve one emocije koje nam se javljaju u ovim trenucima. Pokušajte se vratiti rutini i svakodnevici koliko možete i, naravno, ovisno o tome gdje ste u odnosu na epicentar i koliko je to moguće. Djeci je izuzetno bitna rutina jer kroz nju doživljavaju sigurnost, a djeca su dobar motiv da i sebe nekako natjeramo da si pomognemo. Sami ćete najbolje znati što je ono što vam pomaže - i to je ono što vam treba i čega se smijete držati.

Ako vas je strah spavati sami - pozovite nekoga.

Smijete reći da vas je strah. Ako trebate više nježnosti, tražite ju. Ako trebate malo biti sami, tražite i to. I slušajte što vaši bližnji trebaju.

Kada potražiti stručnu pomoć

Pomoć treba zatražiti uvijek kada simptomi traju predugo (možemo reći tjedan dana, možemo i desetak, dosta je subjektivno) i kada naprosto nema pomaka. Ako često plačete, ako ste stalno u strahu, ako se bojite izaći ili ući u neki prostor i nema baš nikakvog napretka danima ili je on jako spor - potražite pomoć. Ako ne spavate - potražite pomoć i ranije.

Ako jednostavno primjećujete da vam je previše i htjeli biste provjeriti jeste li "normalni" i koliko je ono što proživljavate uobičajeno - pitajte stručnjaka.

Postoje službene telefonske linije na koje se može zatražiti pomoć - mogu se pronaći na stranici Hrvatske psihološke komore (http://www.psiholoska-komora.hr/1238), a na Facebook stranici Inicijativa "Stručna psihosocijalna pomoć" navedeni su kontakti pojedinih stručnjaka koji također volontiraju za one kojima je u ovim trenucima teško.

U Zagrebu osobe u krizi mogu se obratiti u Centar za krizna stanja KBC-a Rebro, gdje će ih pregledati liječnik psihijatar", kazala je na koncu Helena Rašić Radauš.

Ono što je možda i najbitnije - niste sami, i ne ustručavajte se potražiti pomoć ako osjećate da ne možete normalno funkcionirati. Situacije u kojima smo se nalazili i još se nalazimo, a izgledno je da će tako biti još neko vrijeme, neizbježno ostavljaju traga na svima nama.