Govor predsjednika Sabora prenosimo u cijelosti.
Pročitajte i ovo
"U nedjelju, 27. siječnja obilježava se Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Na taj dan, cijeli svijet odaje duboko poštovanje žrtvama nacističkog progona i genocida nad židovskim narodom i pripadnicima manjina, ali i svim žrtvama nacističkih i fašističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata.
Tim povodom, danas smo – na židovskom dijelu groblja Mirogoj ispred skulpture Mojsija položili vijenac – uz sudjelovanje predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, veleposlanika Države Izrael gospodina Ilana Mora, predsjednika Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj gospodina Aleksandra Srećkovića i predsjednika Židovske općine Zagreb gospodina Ognjena Krausa.
A veleposlanik Mor s nama je i na početku današnje plenarne sjednice. Stoga ga još jednom pozdravljam.
Prije 73 godine, 27. siječnja, oslobođen je nacistički koncentracijski logor Auschwitz
To zloglasno mjesto simbolizira danas i sva druga mjesta na kojima je izvršen genocid nad židovskim narodom, ali i sustavno istrebljivanje drugih neželjenih skupina za vrijeme nacističkih i fašističkih režima. Auschwitz simbolizira smrt 6 milijuna nevinih osoba čija je jedina krivnja bila različitost u odnosu na odabrane.
Holokaust predstavlja najveću strahotu u povijesti tijekom koje, kako je rekao jedan od preživjelih, poznati književnik Primo Levi: „nikada se toliki broj ljudskih žrtava nije ugasio u tako kratkom vremenu i u tako lucidnom spoju tehnologije, fanatizma i okrutnosti“.
I danas, nakon 73 godine, još uvijek ne možemo razumjeti zašto je tako nešto bilo moguće. Ili da parafraziram poznatog židovskog filozofa Emila Fachenheima – možemo jedino razumjeti da je holokaust nerazumljiv normalnom ljudskom umu.
Sveta židovska knjiga Tora uči svakog pripadnika židovskog naroda da je njegova dužnost – sjećati se. Ali, dužnost cijelog svijeta je također sjećati se žrtava okrutnosti, nehumanosti fašističkih koncentracijskih logora i patnje kojima su ljudi bili podvrgnuti. Sjećati se šest milijuna ljudskih sudbina i njihovih neispričanih priča. Sjećati se svake žrtve poimence.
Danas poštujemo uspomenu na sve koji su patili i umrli od ljudi koji su bili zaslijepljeni strahom i mržnjom. Sjećamo se i njihovih obitelji. Ali i svih koji su ove užase preživjeli i koji su bili i jesu zauvijek obilježeni sjećanjem na preživjele dane užasa i srama. I koji su se, unatoč ogromnoj traumi, pokušali hrabro vratiti normalnom životu. To je naš dug prema njima.
Osim obaveze sjećanja, tu je i naša obaveza slušanja svjedočenja. Primo Levi, koji je preživio iskustvo Auschwitza i koji se svojom moralnom čvrstinom i intelektualnom snagom posvetio borbi protiv zaborava nacističkog pakla, rekao je: „Treba nas slušati jer osim našeg osobnog iskustva, kolektivno smo svjedočili temeljnom neočekivanom događaju. Temeljnom stoga što je bio neočekivan, što ga nitko nije predvidio. To se dogodilo, stoga se može ponoviti – i to je srž onoga što moramo govoriti. Može se ponovo dogoditi i može se dogoditi svugdje“.
I zato je naša obaveza, osim sjećanja i slušanja, i djelovanje kako bismo spriječili da se povijest ponovi. A u tom djelovanju, vodilja nam treba biti i djelovanje hrabrih ljudi koji su u vremenu najcrnjih previranja odbili biti pasivni promatrači. Zovemo ih pravednicima među narodima jer su, svjesni da riskiraju vlastiti i život svoje djece, sigurnost i slobodu, nesebično pomagali židovskom narodu. I time pokazali da znaju razlikovati dobro od zla. Među njima, bilo je i 117 hrvatskih pravednika za koje se za sada zna. To su bili ljudi različitih vjera, političkih i drugih uvjerenja, ali prije svega – bili su ljudi uspravne svijesti.
Oni nam danas mogu biti primjer da svatko od nas može i mora biti „pravednik među narodima“. A to znači da ne smijemo biti pasivni svjedoci ili sudionici nečeg neprihvatljivog. Da ne smijemo biti ravnodušni. Jer kako je rekao nobelovac Elie Wiesel: „ ... prava opasnost naziva se ravnodušnost. Suprotnost ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost. Suprotnost životu nije smrt, već ravnodušnost prema životu i smrti“.
Ta ravnodušnost može nas danas dovesti do toga da zaboravimo ono što je bilo jučer. Ili da mislimo da je to bio samo trenutak naše daleke povijesti. I stoga se protiv toga moramo boriti našom svijesti, znanjem, priznavanjem istine te našom borbom za čovjeka, njegovu slobodu i dostojanstvo. I našim civilizacijskim i humanističkim vrijednostima. A upravo su te humanističke vrijednosti – vrijednosti slobode, pravde, tolerancije i poštivanja drugog čovjeka i njegovih prava – temelj identiteta suvremenih demokracija koje nas stalno obvezuju.
Moramo se boriti protiv neznanja, mržnje, poricanja istine, nesnošljivosti, rasizma i ksenofobije
I govora mržnje. Moramo stalno imati na umu da holokaust nije počeo s pogubljenjima. On se očitovao kroz govore, a zatim je prešao na kršenje temeljnih ljudskih prava, pri čemu se na vrhuncu svog zlog zamaha pretvorio u najokrutniji genocid. I moramo biti svjesni da od obične predrasude može krenuti ksenofobni niz. I stoga ništa nije beznačajno, banalno ili relativno.
Lekcije naučene iz holokausta posebno su važne za mlade i buduće naraštaje jer će oni sutra biti vođe i kreatori mišljenja. Stoga je od vitalne važnosti da u potpunosti razumiju što znači holokaust i kako to naučeno iskustvo može pomoći u stvaranju tolerantnijeg, pravednijeg i uključivog društva u budućnosti.
Potrebno ih je učiti da budu protiv mržnje i netolerancije bilo koje vrste te da poštuju drugog čovjeka i njegove raznolikosti.
Danas se – ne sjećamo samo žrtava holokausta već i žrtava Vukovara, Škabrnje, Srebrenice i svih drugih mjesta zločina – te šaljemo poruku nade da smo naučili iz povijesti i da želimo da u našim društvima prevlada trijumf ljudskih vrijednosti nad ljudskom destruktivnošću.
Sada vas pozivam da minutom šutnje zajedno odamo počast svim žrtvama holokausta – žrtvama koje zauvijek moraju ostati u kolektivnoj svijesti čovječanstva kako se ti zločini više nikad ne bi ponovili.
Neka im je vječna slava!"
