Željko Glasnović (Foto: Anto Magzan/PIXSELL)
Željko Glasnović (Foto: Anto Magzan/PIXSELL)

Nazivati studente Filozofskog fakulteta bandom od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista ili razmaženim derištima recikliranih komunista je retorika onih kojima nedostaju argumenti...


Željko Glasnović, novoizabrani zastupnik u Saboru, široj je javnosti kao političar donedavno bio relativno nepoznat. No, osjetio je potrebu predstaviti se hrvatskim građanima i ničim izazvan dati svoje mišljenje o studentima Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Naravno, pri tome, hrvatsku javnost upoznati i sa svojim retoričkim umijećem, rječnikom i stilom te diskursom koji namjerava uvesti u političke rasprave.

I kada smo već svi pomalo umorni od čuđenja, neugodnih iznenađenja koja priređuju političari svojim verbalnim eskapadama, pojavi se general s izjavama koje bi mogle poslužiti kao ilustracija govora mržnje.

Uopće nije dvojbeno da postoje ljudi koji se ne slažu s nastojanjima studenata i dijela nastavnika na Filozofskom fakultetu, uopće nije dvojbeno da postoje ljudi koji zastupaju drugačije ideje jer, na kraju krajeva, živimo u društvu u kojem je moguće neslaganje, različitosti, konflikti interesa.

Ali, isto tako Željko Glasnović bi trebao znati da postoje civilizirani oblici komunikacije u kojima se ta drugačija mišljenja iznose.

Nazivati studente Filozofskog fakulteta bandom od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista ili razmaženim derištima recikliranih komunista je retorika onih kojima nedostaju argumenti, retorika onih koji imaju silnu želju dati svoje mišljenje, ali ne barataju činjenicama, ne znaju tijek događaja niti relevantne podatke te ni na koji način nisu bili uključeni u procese koji su doveli do sadašnje situacije. No, to ih ipak ne sprječava da javno iznose svoj stav. Pa kada nema argumenata, tada je najlakše da se svi drugačijeg stava jednostavno diskreditiraju.

Međutim, i ta retorička praksa diskreditiranja neistomišljenika (doduše, vrlo česta u političkom diskursu) poprimila je neviđene razmjere u Glasnovićevu „obraćanju“ i predstavlja samo dno retorike hrvatskog javnog diskursa.

Govori on o „skojevkama neobrijanih nogu“, o „mladim titoistima“, o „patološkim mrziteljima svega što je hrvatsko“. I samim time dolazi do argumentacijskog apsurda.

Toliko prizemnog i primitivnog da se njime nitko ne bi bavio da nije izgovoren, eto, iz usta novoizabranog zastupnika u Saboru.

Kada bi u nekom idealnom svijetu postojala obaveza da se u raspravama sudjeluje isključivo legitimnim argumentima, prosječan student Filozofskoga fakulteta s lakoćom bi pobijedio zastupnika Glasnovića.

Vjerojatno i sam svjestan toga, on bi, kako kaže takve rasprave rješavao „pendrekom i suzavcem“. Međutim, itekako griješi kada govori da je to način koji se prakticira u „razvijenim demokracijama“.

Ono što se u prakticira u Americi i Engleskoj (na koje se također referira) kao i u svim ostalim demokratski razvijenim zemljama jest da čovjek prije stupanja na političku scenu, prođe neki oblik retoričke edukacije. Da nauči što je to argumentacija, da nauči civilizirano raspravljati, da nauči kako vjerodostojno zastupati one koji su ga izabrali na tu dužnost, da nauči javnim govorom primjereno i uvjerljivo predstavljati sebe i svoju državu.

Jer koliko god on napadao i vrijeđao studente i nastavnike, činjenica jest da bi Željko Glasnović mogao, trebao i morao dosta toga naučiti na Filozofskom fakultetu.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.