Ministar Josip Aladrović tvrdi da je hrvatska fenomenalno mjesto za život, a bivše radnice Orljave plaču jer su nakon 30 godina rada završile na cesti. Bitku za posao su izgubile, a danas vode onu za otpremninu. Njihova cjelokupna otpremnina, za svih njih 170 koliko ih je izgubilo posao, vrijednosti je jednog prosječnog automobila hrvatske Vlade.

Galerija Mirjana, bivša radnica Orljave Prosvjed radnica Orljave Bivše radnice Orljave - 1 +0 Bivše radnice Orljave - 2

''Hrvatska je fenomenalno mjesto za život'', izjavio je nedavno ministar Josip Aladrović. Bivše radnice Orljave, ministrove sugrađanke, teško bi se s time mogle složiti.

''Kako se osjećam? Pa jadno i bijedno. Niškorisno. Baš jadno'', kaže Emilija Gazelj. A s njom se slaže i Mirjana Pavić.

''Uništilo nam se dostojanstvo. Dosad smo vrijedile i privređivale, a sad smo, ne znam, nitko i ništa. Osobe koje nisu vrijedne, koje su beskorisne, čekaju milost od nekoga'', dodaje Emilija.

Mladost i zdravlje ostavile u Orljavi

Za žene koje su svoju mladost i zdravlje ostavile u tvornici tekstila, pobrinut će se, naravno, ista ta fenomenalna država.

''Dok muž radi nekako imaš nekakvu egzistenciju. Ovo poljoprivrede malo što imaš. Ali ako ne bude išlo, ništa, put za Njemačku kao i svi drugi. Mirovine neću sigurno imati'', govori Mirjana.

O odlasku razmišlja i Emilija. ''Ja mogu ili gledati da odem za svojim sinom koji je prije tri godine napustio Lijepu našu zajedno sa suprugom. Otići tamo, probati si nešto naći si, koju godinu odraditi. Ili se nadati da će proći ova korona kriza pa da se otvori sezona. Pa da odem odraditi koji mjesec, zaradim s nešto malo za preživljavanje'', kaže.

''To je bio dobitak na lotu''

U tvornici tekstila Orljava ove su se žene zapošljavale po završetku tekstilne škole u Požegi. Devedesetih godina u njoj je bilo zaposleno 300 radnica i još njih 100 u pogonu u obližnjoj Velikoj.

''Nama je ponuđen ugovor da se poslije srednje zaposlimo u Orljavi, što je u to doba bio dobitak na lotu. Jer to je bilo pri sklopu kaznionice i plaće su bile abnormalno velike za našu Požeštinu'', govori Emilija. U njoj su provele i ratne godine.

Odlazak tekstilnih radnika nakon zatvaranja - 2 Kutija u rukama i otkaz. Tako iz zadnje u nizu propalih tvrtki odlazi 170 radnica: "To je moja otpremnina za 28 godina staža"

Tjedno su proizvodile 2000 košulja za njemačkog partnera tvrtku Olymp. Osam sati provodile su za šivaćim strojem u tri smjene. I uvijek za minimalac. No svaka im je kuna zlata vrijedila.

''Znači, privređivala sam, doprinosila sam svom kućanstvu. Sad jednostavno tog više nema. Preteško je. Pogotovo kad se čovjek sjeti da sam svoju djecu ostavljala bolesne, male, pokojnoj svekrvi i svekaru. Moje dijete je znalo nekada, kada ja dođem s posla pa se odem odmoriti, baku moliti: 'Daj me samo pusti da ju malo vidim'. Djeca su nas bila željna. Ali tako je bilo, borba za egzistenciju, za njihov boljitak da bi ja sad, umjesto tog boljitka, pala svojoj djeci na grbaču'', prisjeća se Emilija.

Plaće dobile, ali radna mjesta ne

Krajem lipnja radnice Orljave prosvjedovale su na Markovu trgu tražeći pomoć države za tri neisplaćene plaće i očuvanje svojih radnih mjesta. Plaće su dobile. Radna mjesta još nisu. Na kocki su, tvrde radnice, sada otpremnine.

''Svakom radniku isplatit će se sukladno kolektivnom ugovoru osam plaća. S tim da će od tih osam tri će isplatiti Agencija, a ostatak će se isplatiti iz stečajne mase'', kaže Milan Pećas, ravnatelj Centra za restrukturiranje i prodaju.

Sve nekretnine Orljave su pod hipotekom. Postavlja se pitanje kako je to moguće?

''Radnici su na visokom mjestu prvenstva tako da stečajni upravitelj će najprije namiriti njih, a potom će namiriti ostale vjerovnike'', tvrdi Pećas.

Ministar Darko Horvat otkriva da postoji strateški partner. ''Razgovaramo i dogovaramo ulazak u strateško partnerstvo s tvrtkom Hemco iz Slavonskog Broda. I usudit ću se reći blizu smo ulaska u strateško partnerstvo Hemca, ali ne u onoj punoj funkcionalnosti u smislu zapošljavanja u prvom koraku svih radnica koje su završile na Zavodu za zapošljavanje'', kaže Horvat.

Mirela Obradović Emotivna ispovijest radnice tvornice koja se gasi zbog nemara države: ''Nismo očekivali ovakav kraj. Jako su zakasnili i to ću odgovorno reći - bar deset godina''

No, u Orljavu se, prema riječima ministra, za početak neće vratiti sve radnice već njih sedamdeset. ''Za onaj broj radnica za koje neće biti potrebe angažmana, one će biti na Zavodu za zapošljavanje do onog trenutaka dok se za njihova angažman ne pojavi potreba'', tvrdi.

Njima ne preostaje ništa drugo već pokušati preživjeti s 1500 kuna koje dobivaju od države.

''Ovo ljeto se dogodilo da sam se, nakon 32 godine, sa svojih 50 godina, morala prijaviti prvi puta na biro u životu. Ja nikada u životu nisam bila na birou prijavljena, niti jednog dana. Znači, 32 godine su u jednoj sekundi nestale. Što čovjek kaže: di si bio – nigdje, što si radio – ništa'', govori Emilija.

Teško im pada i to što su nakon tridesetak godina rada sada po cijele dane kod kuće.

''Fali mi društvo, fali mi to što znam da sam se svako jutro dizala i išla na posao'', kaže Mirjana.

''Prolazile su sa mnom i dobro i zlo. Stvorila su se već i kućna prijateljstva. Odgajale smo djecu skupa, sad smo već počele i ženiti svoju djecu skupa i odgajati unučad'', priča Emilija.

Žive skromno, a i jedna drugoj - nedostaju

Dio radnica krenulo je u berbu grožđa, što zbog novca, no priznaju više zbog – društva.

''Iskreno, većinu vremena sam sama kod kuće. Djeca su mi velika, svatko radi svoj posao, živi svoj život. Ja sam većinu vremena sama. Fali mi to moje društvo, fali mi komunikacija sa ženama'', iskreno govori Jelica Vukosavljević.

Žive skromno. Ni prije nije bilo mnogo drugačije u financijskom smislu. No sada ovise o plaćama svojih muževa. Preživjeti mjesec od prvog do prvog postao je pravi pothvat. Pomažu im i djeca koja su otišla trbuhom za kruhom.

''Kći je završila tri godine fakulteta, inženjer agronomije. Muž joj je trebao tu dobiti posao i nije uspio. I otišao je u Njemačku godinu dana prije. Ona je otišla za njim jer nema, jednostavno nema. Ne znam gdje bi se zaposlili uopće'', priča Mirjana. I Emilijina kćer Marijana ostala je bez posla u Orljavi.

Provjereno: Udomili čak 80 djece u potrebi - 8 Romski supružnici udomili gotovo 80 djece: Ljubav i briga za drugoga od jednostavnog su čovjeka napravile heroja

''Da sam bila pametnija prije nego što sam imala djecu ja i muž bi se spakirali i otišli za Njemačku. To često znam reći jer sad u ovoj situaciji gledaš na djecu i na njihovo zadovoljstvo'', kaže danas.

Fenomenalna zemlja, ali ne za njih...

Možda ste čuli da su plodnu dolinu u kojoj je smještena Požega još stari Rimljani zvali Vallis Aurea – Zlatna dolina, žitnica Hrvatske, mjesto koje je svojom industrijom i poljoprivredom mogla prehraniti sve svoje stanovnike. Danas je, kažu, crna rupa iz koje se odlazi u Njemačku ili Irsku. A 170 radnica koje su nakon trideset godina staža ostale na cesti preživljavat će s 1500 kuna pomoći od države. Hrvatska možda i jest fenomenalno mjesto za život. Ali ne njima.

Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju