Dok cijeli svijet bruji i bavi se jedino virusom i maskama, ljudima u Nagorno Karabahu maske nisu ni na kraju pameti. Oni spašavaju živu glavu u zemlji u kojoj tjednima traje oružani sukob, a u kojoj višedesetljetni rat zapravo nikad nije ni završio, već se tek povremeno stiša. Zoran Marinović, reporter Provjerenog, bio je u Nagorno Karabahu, službeno azerbejdžanskoj autonomnoj pokrajini, naseljenoj Armencima.

Galerija


Tamo je kaos, a tako je od rujna, otkako je počeo napad azerbajdžanskih snaga na, kako kažu, odmetnutu pokrajinu. Ono što su Garunik Kocharian, stanovnica Stepanakerta, i njezina obitelj godinama gradili nestalo je u sekundi. "Zazivala sam susjede! Bože, spasi me, Bože", prepričava.

Vezani članci Rat u Armeniji Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov objavio da su Armenija i Azerbajdžan dogovorili prekid vatre U sukobima poginulo 16 vojnika Krvavi sukobi u Nagono-Karabahu: 16 vojnika ubijeno, više od stotinu ozlijeđeno, Crveni križ javlja da ima i civilnih žrtava

Glavni grad Stepanakert je poluprazan. Oni koji nisu po podrumima bježe ili su već pobjegli prema Armeniji.

''Ovo nije rat. Ovo su čista ubojstva. Neprijatelj je potpuno lišen osjećaja za sveto i sažaljenje'', govori jedna od izbjeglica.

Padne li, za Armence ovaj jedini preostali, kako ga zovu, put spasa, bit će u potpunom okruženju.

"Na početku me bilo strah, ali poslije apsolutno nema razlike, nikakve razlike. Ako smo došli ratovati, umrijet ćemo za domovinu te ćemo ginuti za svoje roditelje, za majke", ispričao nam je armenski vojnik Robert Pagasian.

Rat s prekidima traje godinama

Javiti se iz okruženog grada sve je teže. Veze su pod nadzorom, ako ih uopće ima.

Rat je ovo koji traje s prekidima još od 1992. godine. Raspadom SSSR-a Nagorno Karabah, pokrajina naseljena etničkim Armencima, ostaje u sastavu Azerbajdžana. Počinju prvi sukobi u kojima Armenci dobivaju rat te osim Karabaha zauzimaju još nekoliko regija na granici Azerbajdžana i Armenije. Neriješeni sukob sada ponovno dobiva nastavak.

Naš put tamo počinje u armenskom glavnom gradu Erevanu. Put do Karabaha s armenske strane vodi solidnom i održavanom cestom. U daljini pogled na Ararat, armensku svetu planinu koja se danas nalazi u Turskoj, zemlji u kojoj su tijekom dvadesetog stoljeća iseljeni i pobijeni milijuni Armenaca.

''Ovo nikada nisam vidio!''

Put traje oko sedam sati za udaljenost od 300 kilometara. 

"Glavna meta napada Azerbajdžanaca je taj koridor, koji je zapravo neki stari makadamski put s pontonskim mostovima jer su ostali srušeni. Glavna opasnost dolazi od tih 'barjaktara', turskih bespilotnih letjelica koje cijelo vrijeme nadlijeću koridor.

Ovo je jedan tehnološki rat, ja to nisam nikad vidio. Uvijek sam bio u ratovima gdje su se ratovi vodili puškama i topovima, a ovaj se vodi dronovima, što je za Armence koji imaju staru opremu jedan veliki šok'', priča reporter Zoran Marinović preko Vibera.

Crkve postale skloništa

Provjereno: Ratište u Nagorno Karabahu - 9
Provjereno: Ratište u Nagorno Karabahu - 6 (Foto: Provjereno)

Taj je koridor ostao jedina veza Armenije s Karabahom. Ulaskom u pokrajinu dolazimo do Šuše, grada u kojem je katedrala armenske apostolske crkve. I ona je u ovom ratu bila meta.

Crkve su u Nagorno Karabahu danas manje-više skloništa u kojima preostali, osim duhovne, traže i fizičku zaštitu i pomoć.

Četrdeset kilometara od glavnog grada prva je crta. Prvi dan snimanja propada. Reporteri nam javljaju da su pod napadom. U nekoliko sekundi naređuju im evakuaciju.

Zamjenik zapovjednika potvrdio je da su ih bombardirali topovima, vojnim dronovima i zrakoplovima. Toga dana proglašeno je primirje, jedno u nizu i jedno od onih koje, kako se proglasi, tako se i poništi novim napadima.

Proglašeno primirje, a u okolici - detonacije

"Iako je početni bliztkrieg zaustavljen, konačni cilj bio je zauzimanje Stepanakerta. Premda je jučer bilo potpisano primirje, treći put, kad je pao mrak, čulo se tridesetak detonacija u okolici", rekao je tada Marinović za Dnevnik Nove TV.

U regiji u kojoj živi tek oko 150.000 stanovnika bez pomoći Armenije ne bi opstali.

Mnogo je onih koji su iz te zemlje došli u pomoć sunarodnjacima. Vojnik Erik jedan je od njih. Iz Erevana je stigao prije mjesec dana. Poginulo mu je više od deset prijatelja, ljudi koje je dobro poznavao.

Turci pomažu Azerima, Rusi ne pomažu Armencima

I dok Turci logistikom pomažu Azerima, Rusi, čija je baza nedaleko od granice na armenskom teritoriju, i dalje miruju, barem službena Moskva. Na samoj prvoj crti ima i Rusa, dragovoljaca.

Naišli smo na dvojicu koja ne nose oružje. Oni su molokani, posebna kršćanska vjerska zajednica koja odbija nositi oružje.

"Mi služimo ovdje, ali naša je služba malo drukčija, drukčije služimo. Ne polažemo prisegu i ne uzimamo oružje. Pomažemo. Nešto odnijeti, donijeti, utovariti, istovariti. Danas je tiho, mirno. Već je dobro. Samo u toj nadi i živimo, da će se sve ovo završiti'', govore.

''Dronovi su jako precizni!''

Utvrđeni rovovi i bunkeri datiraju iz devedesetih. S jedne strane zastarjela oprema Armenaca iz dvadesetog stoljeća, a s druge strane azerska vojska, s najsofisticiranijim oružjem koje su nabavili od Izraelaca, ali ponajviše od Turaka, tradicionalnih saveznika.

''Imaš mjesta koja izgledaju kao Vukovar, sravnjena su sa zemljom, ali osim promašaja nema puno civilnih žrtava jer su te bespilotne letjelice jako precizne i oni se trude ne gađati okolo. Žrtve su većinom kolateralne i posljedica su tih promašaja. Ima ih, ali još uvijek ne u tolikom broju“, objašnjava Marinović.

''Civilnih žrtava ima, ali ne puno''

Ministarstvo obrane Nagorno Karabaha navodi oko tisuću poginulih. Azerbajdžan spominje šezdesetak poginulih civila. Snimanje i zadržavanje u blizini bolnica zabranjeno je da se ne naruši moral vojnika.

"Civilnih žrtava ima, ali ne puno, samo kada neki top opali i promaši cilj. Recimo, nedaleko od mene srušene su tri kuće. Znači, isključivo kad se radi o grešci. Azerbajdžanci još uvijek izbjegavaju civilne ciljeve... Uh, evo opet blizu bomba. Azeri se trude okružiti i iscrpiti grad'', govori nam Marinović, prekinut zvukom eksplozije.

Jedna je od razrušenih kuća i dom starice iz Stepanakerta koja je ležala u svojoj sobi na drugom katu kada je bombardiranje počelo.

"Uplašila sam se, uništili su mi cijelu kuću. Poslije su spasioci došli i pomogli mi. Zazivala sam susjede. Bože, spasi me, Bože. Ovo nije rat za zemlju. Ovo su ubojstva, genocid, baš pravi genocid. Napadaju već treći put od devedesetih. Zašto? Zbog čega? Azerbajdžanci su počeli, no što ovaj rat ima s Turskom? Nema nikakve poveznice između naše zemlje i Turske. Zašto nas ubijate? Objasnite!'' zavapila je starica.

''Strah postoji, ali ne misliš o tome...''

Naš fikser Armenac Grisha, koji govori i ruski, lokalac je koji je cijelo vrijeme u Karabahu. Kaže da je stanje loše. No njegov se narod naviknuo na rat.

"Rat je grozna stvar. Od prvog dana kada je počela opsada grada mnoge žene, djeca i stariji otišli su u Erevan. No mnogi su i ostali, oni koji nisu željeli napustiti svoju braću, svoje voljene muževe koji su sada na dužnosti.

U počecima svi su bili jako u strahu. Ali ljudi su bića koja se vrlo lako naviknu na sve. Nakon tri ili četiri puta kada doživiš nešto tako navikneš se. Strah postoji, ali da samo o tome misliš, ne. Nastojimo živjeti kao što smo živjeli prije rata. Samo sada s bombama i eksplozijama'', objašnjava Grisha.

Sve više izbjeglica, sve manje ljudi u gradu

Nekima je sve ovo previše. Naša sugovornica, izbjeglica iz grada, trpjela je koliko je mogla. Sada je, kaže, dosta. Uplakana i slomljena, odlazi iz rodnog grada. Razočarano je pozvala svijet da im pomogne u skladu s ljudskim moralom ako je tako jak.

"Vrlo smo razočarani zbog svjetske inercije. Ovaj mali i nedužni narod ne može živjeti u miru na svojoj zemlji jer nas napadaju. Zašto? Zašto je tako? Bog nam to ne može činiti. On je naš stvoritelj, ne oni. Nemaju pravo na to. Zašto sve te zemlje koje se nazivaju moćnima i velikima, zašto se ne umiješaju'', zavapila je.

Tuga u očima

Marinović objašnjava da građani očekuju mir jer se brane.

"Azerbajdžanci su u ofenzivi i njima to paše. Sinoć su francuski parlamentarci trebali doći, ali su odustali zbog prevelike opasnosti. Kada je pao mrak, počelo je opet to pušketanje i vidiš svim tim ljudima u očima veliku tugu, neizvjesnost, nevjericu'', govori.

Grad je i dalje u opsadi. Svi hoteli pretvoreni su u skloništa. Ljudi je sve manje, a psihoza sve veća. Procjenjuje se da se oko 90 tisuća stanovnika iselilo.

Nijedni se ne žele povući, gomilaju se žrtve

"Mene sada vozač čeka s upaljenim autom. Ja se trudim što prije otići. Cijelo vrijeme bitka se vodi na tom koridoru i ako se on zatvori, cijelo mjesto postaje jedna enklava, ostaje u klopci. Nitko više neće moći niti ući niti izaći. Ne znam što se može dogoditi. Sudbina svih ovih ljudi bit će neizvjesna. Hoće li biti osvete, nitko ne zna“, tvrdi Marinović.

Provjereno: Ratište u Nagorno Karabahu - 9
Zoran Marinović - 2 (Foto: Provjereno)

Armenci, kaže, čekaju Ruse da se pokrenu, a Azeri imaju potporu Turaka. Oni napreduju i dalje, ali sve je neizvjesno. Možemo se, dodaje, svi nadati da će sve u nekom trenutku prestati i da će biti kakav-takav mir. ''Što će biti, to nitko ne zna'', kaže Marinović na videovezi.

Armenci ne žele predati zemlju koju smatraju svojom. Službeni Azerbajdžan, kojem i UN priznaje suverenitet nad tim područjem, i dalje nastoji preuzeti kontrolu.

Devedesetih je u sukobu Armenaca i Azera poginulo trideset tisuća ljudi. Posljedice novog sukoba još nitko ne želi ni prognozirati.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr