Lovci na oluje
Pročitajte i ovo
Danas je vrlo vjetrovito. Moj sin Jakey i ja kroz prozor promatramo lejlandske čemprese kako se klanjaju jedan prema drugome i puževe koje vjetar baca po trijemu kao da su jedrilice.
Gledamo tako kroz prozor nekih petnaest minuta i onda Jakey kaže: “Strah me.”
“Čega?” upitam.
“Tornada.”
“Slušaj,” kažem, “nema ovdje tornada. Sve i da sjednemo u auto i vozikamo se cijeli dan kao oni lovci na oluje na televiziji, moralo bi nam se jako posrećiti da nađemo tornado. Jako posrećiti.”
“Ali što ako ga nađemo?”
Iza nas čuje se hučanje. Obojica pogledamo prema kaminu. Vjetar svira kroz dimnjak kao da je flauta.
“Čak i da nam se stvarno posreći i nađemo tornado,” kažem, “u Engleskoj bi to bilo nešto stvarno malo. Kod nas nema velikih tornada.”
“F4?” upita me. Zajedno gledamo dokumentarce o tornadima još otkako je bio malen. Među šestogodišnjacima, pravi je stručnjak.
“Nema šanse. F2, možda, ako nam se stvarno posreći.”
“Dovoljno velik da usiše čovjeka?”
Vidim ga kako zamišlja tornado kao slamku u nebeskim ustima.
“Ne, ne,” kažem, “dovoljno snažan da baci par crijepova s krova ili sruši tegle s cvijećem ili smrska staklenik.”
“Ali što ako...” počne.
Sjedimo u kući, a vjetar zavija oko zidova poput duha – nema šanse da mi povjeruje.
“Hajde, presvuci pidžamicu”, kažem. “Pokazat ću ti da se nemaš čega bojati.”
Dok Jakey traži cipele, spremam nam užinu i stavljam je u platnenu torbu: sendviči s jetrenom paštetom i chutneyjem od jabuka za mene, termosica Earl Greya; sendviči sa sirnim namazom, Twix i dva soka od jabuke u tetrapaku za Jakeyja.
“Spreman?” upitam ga kad se spusti. Uzeo je jarkožut ribarski šešir i kabanicu za koje konačno više nije premalen. Kupio sam ih za njega i prije nego što se rodio, kad je bio samo dio moje mašte.
“Aha”, odgovori mi.
“Idemo se pozdraviti s mamom.”
Zajedno se odšuljamo gore i provirimo kroz vrata spavaće sobe. Mama je još u krevetu. Svjetlo je ugašeno. Jučer su joj na stomatološkoj klinici izvadili četiri umnjaka. U krevetu je skoro cijeli dan, gotovo da ni riječ nije prozborila.
“Kamo ćete?” upita. Čak joj i glas zvuči ranjeno.
“Idemo u lov na tornado”, veli Jakey.
“Nećemo dugo”, kažem joj. “Trebaš nešto?”
“Ne.”
“Jesi li dobro?” upita je Jakey.
Pokrije se poplunom preko glave. “Idite.”
Vozimo se.
“Baš je lijepo što smo vani, zar ne?” kažem. “Jesi li vidio koji tornado?”
Jakey se ogleda. Ništa ne govori.
Krivudava cesta opasana živicom puna je otpalih grana, tako da vozim polako. Živimo na selu, u maloj kući na osami. Ljeti, iz ptičje perspektive, naša je parcela tamnozelen trokut usred svijetložutog mora uljane repice. Vidio sam je iz zraka, iz superlakog aviona. Fotografija koju sam snimio nalazi se u kupaonici. Gledam je svaki put kad pišam.
“Kamo ćemo?” pitam. “Da smo pravi lovci na oluje, imali bismo radar i prijenosno računalo da pronađemo tornado.”
“Mi i jesmo pravi lovci na oluje.”
Pozorno gledam cestu ispred sebe, ali krajičkom oka vidim da se duri.
“U pravu si”, kažem. “Ali nemamo radar, tako da se moramo osloniti na instinkte. Pogledaj gore i reci što misliš, gdje će se tornado spustiti.”
Jakey pritisne gumb i spusti okno do kraja. Tutne glavu van. Usporim i vozim posred ceste, da ga ne pogodi neka grana koju je pila promašila. Vozim dovoljno sporo da pazim na Jakeyja. Gleda u nebo, primio se za prozorski okvir objema rukama. Vjetar mu mrsi kosu, plavu kao žito, poput moje. Njegova mama ima gotovo crnu kosu. “Još nešto što je dobio od tebe, a ne od mene”, ponekad kaže.
“Onamo”, veli i pokaže na sjeveroistok.
Kad izađemo na autocestu, teško mi je kontrolirati vozilo. Vjetar nas zanosi udesno. Brisači stenju od silne kiše. Osjećamo se zarobljeni u autu. Poput glave u kapuljači. Jakey bira radijsku postaju. Odabire pop glazbu. Pjeva uz radio.
“Kako znaš riječi svih tih pjesama?” upitam ga.
“Mama stalno sluša ovu stanicu.”
Ne sviđa mi se pop glazba, ali volim kad Jakey pjeva.
Vozimo se dvadeset minuta i onda ugledamo žućkastu mrlju na obzoru. Kiša jenjava. Na automobilima koji nam dolaze ususret svjetla su ugašena. Upalili su svjetla u kabini, u retrovizoru vidim cijelu svjetlosnu povorku koja se ističe na tamnome nebu.
“Trebali bismo se vratiti”, kažem.
“Ne. Idemo ovuda”, kaže Jakey.
“Jesi li siguran?”
“Aha.”
Sunčano je. Oko nas isparava mokri asfalt.
“Jesi li siguran da idemo prema tornadu, Jakey?”
“Ne.”
“Da se vratimo?”
Iza nas, kao da je smak svijeta. Na olovnom zidu oblaka odigrava se pravi light show.
“Može”, kaže Jakey.
Siđem s autoceste i triput obiđem kružni tok – tako se igramo kad mama nije s nama u autu. Jakey se cereka, od vrtnje se zalijepio za vrata.
Vraćamo se istim putem. Vozim iznad dopuštene brzine jer oluja bježi od nas. Dok se vozimo, iz krila jedemo svoju užinu.
“Ako se bojiš tornada,” kažem, “zašto ga onda tako žarko želiš vidjeti?”
Jakey slegne ramenima. Upravo ispija do kraja svoj sok od jabuke, čuje se grgljanje s dna tetrapaka.
“Pa, rekao sam ti da nam se stvarno mora posrećiti da ga vidimo. Lovci na oluje voze se miljama i miljama, ponekad tjednima da ih nađu.”
“Koliko smo se mi vozili?”
“Oko 80 milja. Idemo doma? Mama se sigurno pita gdje smo.”
“Da”, kaže.
Sunce nas prati. Vodimo ga sa sobom sve do ulaznih vrata. Jakey uzme šaku lišća s hrpice kraj trijema i pusti ga da opet padne. Prije nego što izađem iz auta, ostatke Jakeyjeve užine stavim u platnenu torbu. Otvaram vrata i obojica ulazimo u kuću.
“Evo nas!” viknem otirući noge.
Nema odgovora.
Na prstima se penjem uz stepenice. Naš je krevet prazan.
“Tata!” čujem Jakeyja kako viče.
Potrčim niz stepenice.
U dnevnom boravku, stolić leži prevrnut uza zid. Jedna mu je noga slomljena. Televizor je pao na pod, ekranom na sag. Okvir kamina je prazan. Fotografije, češeri i suveniri po podu. Neki su polomljeni na pločicama ispred plamenika. Sve slike stoje ukrivo. Dječje igračke razbacane iz kutije.
Usred svega toga, mama sjedi na podu, obujmivši noge rukama i s čelom na koljenima. Zapešća su joj krvava.
Jakey krene prema njoj. Rukom mu prepriječim put.
“Nemoj, ima stakla”, kažem.
“Mama, jesi li dobro? Jesi vidjela tornado? Kad je prošao?”
Nema odgovora. Ni pokreta.
Samo ona i ja znamo da je priča o zubaru bila strašna laž.
S engleskoga prevela Una Krizmanić Ožegović
O AUTORU
ADAM MAREK (Velika Britanija) nagrađivani je autor kratkih priča. Njegove pripovjedne zbirke Instruction Manual for Swallowing i The Stone Thrower objavila je izdavačka kuća Comma Press. Adam Marek dobitnik je kratkopričaške stipendije Britanske zaklade za umjetnost za 2011. te je nominiran za nagradu “Sunday Timesa” za kratku priču. Priče su mu objavljene u mnogim časopisima, među kojima su “Prospect” i “The Sunday Times Magazine”, a uvrštene su i u mnoge antologije, kao što su Lemistry i Biopunk u izdanju Comma Pressa te The Best British Short Stories 2011. Više o Adamu Mareku na www.adammarek.co.uk.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
-
Gužva na plažiPogledajte prizore na egipatskim plažama: "Ovako nešto nikada nisam vidio"
-
NevjerojatnoImotski kao Azurna obala: Zašto su cijene smještaja dosegnule 500 eura za noć?
-
HDZ NIJE ODUŠEVLJENDomovinski pokret pun je ideja! Tražili su veće plaće, sad žele prestanak subvencioniranja struje i plina za građane
