Nenasilje, tolerancija i solidarnost, suradnja, dijalog i multikulturalizam. Održivi razvoj, odgovornost i transparentnost, izgradnja povjerenja i pomirenje, inkluzija i jednakost, potreba da se od koncepta nacionalne sigurnosti pomaknemo ka onome ljudske sigurnosti, što podrazumijeva poštivanje ljudskih prava, poštivanje međunarodnog prava, zahtijeva inovativnost i građanski aktivizam, a temelji se na socijalnoj pravdi i uvažavanju identiteta.
Važno pitanje u tom procesu jest i kako razgovarati s onima s kojima se ne slažemo? Za to je važno imati, a često nedostaju, pogotovo onima na vodećom pozicijama, osnovna znanja razumijevanja sukoba, pogotovo vještine transformacije sukoba bez nasilja. Ako želimo preživjeti, moramo naučiti graditi mir pri čemu je važno istaknuti da je izgradnja mira trajan posao i nije vezan samo uz ratna djelovanja.
Što možemo učiniti za održivi mir i razvoj kao otpor nasilju i nepravdi bez upotrebe nasilnih sredstava jedno je od ključnih pitanja budućnosti, a o značenju, važnosti i perspektivama izgradnje mira temeljem dugogodišnjeg međunarodnog iskustva za DNEVNIK.hr govori mirovni edukator i voditelj MIRamiDA Goran Božičević, jedan od osnivača i članova Centra za mirovne studije (CMS), iza kojega je više od četvrt stoljeća mirovnog rada diljem svijeta.
O čemu govorimo kada govorimo o miru i izgradnji mira - što je zapravo mir, mirovni rad i tko bi se njime trebao najviše baviti, a nisu mirovni aktivisti i aktivistkinje?
Božičević: Govorimo o životu bez egzistencijalnih strahova - od drugih ljudi, od nepravde, od nemogućnosti da podmirimo svoje osnovne potrebe i rekao bih ne samo njih. O potrebi za slobodom izražavanja, za samoostvarenjem.
Od Maje Uzelac sam čuo - Mir je stanje društva u kojem brinemo o potrebama drugih ljudi. S vremenom mi se razjasnilo da u miru imamo puno sukoba jer ne bježimo od njih, rješavamo ih. No riječ je o sukobima bez nasilja, u kojima je očuvano uzajamno poštovanje.
Njime bi se trebali baviti oni kojima je to u opisu posla, političari, ljudi iz policije, pravosuđa, obrazovanja. Ima tu pozitivnih primjera. Prije desetak godina sam slušao prezentaciju projekta iz Vukovara gdje je policija dovela rasvjetu na mračan dio keja i postavila klupe. Prva reakcija mi je bila – nije li to posao lokalnih vlasti? Može se to i drugačije sagledati – pokazan je smjer prevencije nasilja, izgradnja zajednice u kojoj se ljudi druže, osjećaju sigurno.
Zadnjih godinama smo radili s lokalnim političarima na Politikama nenasilja. Od početne nevjerice, oksimoron su oni to nazvali, do shvaćanja da je to jedini smjer koji nam nudi kao ljudima suradnju nužnu za preživljavanje u današnjim vremenima niza prijetnji.
MIRamiDA – Miramida - ima dugu i važnu povijest pa bi bilo dobro za one koji nisu upoznati objasniti o čemu je riječ te kako je uopće nastala i izgledala na počecima, ali i kome je ona danas i dalje potrebna?
Božičević: Izašla je iz konkretnog življenja u razrušenom, podijeljenom Pakracu te pokušaja smislenog mirovnog rada. Raditi na miru u ratom stradaloj zajednici zahtjeva mnogo pažljivosti, osjećaja, spremnosti za učenje na greškama. Krajem 1995. smo organizirali Paul Stubbs i ja petodnevnu edukaciju, susret ljudi većinom iz Hrvatske, BiH te Srbije, voljnih da uče o izgradnji mira. Radioničarski je pristup interaktivni, iskustveni, horizontalni također. Nakon uspjeha te prve brzo smo nastavili, ubrzo smo pozvani i u BiH, mnogo smo radili Travnik, Gornji Vakuf – Uskoplje, Zenica, Laktaši, Bihać…
Miramida okuplja ljude koji žele raditi za dobrobit svoje zajednice. Prve su teme bile osnaživanje, motiviranje, povezivanje, povratak prognanih, kako komunicirati teške teme. Nakon dvije godine se pojavila potreba za naprednom Miramidom Plus, uslijedila je Mlada …
Nekoliko je tisuća ljudi prošlo kroz Miramide. Ne bih tvrdio da su (puno) naučili, ali su prve spone napravljene, razjasnili smo da nam nitko sa strane neće pomoći, da je odgovornost naša, da se smijemo organizirati, podržavati jedni druge, da je izgradnja zajednice, mira – politika također, iako ne stranačka.
Miramide su nas osnažile da pokrenemo Mirovne studije pri zbog toga osnovanom, zagrebačkom CMS-u.
Kome trebaju? Ljudima u Ukrajini gdje sam Miramide radio između 2016. i 2020. Svima nama jer nemamo kulture razgovora s nama nepoznatim ljudima o bitnim pitanjima zajednice, društva. Pod kulturom mislim i na vještine, načine, prilike, ponajviše na dubinsko uvjerenje da je to potrebno, nužno.
Pitaju nas ljudi povremeno - dolazite li kod nas? Odgovaramo, pozovite nas. Mora biti poziva, to je suština. Odgovaramo na potrebu i želju ljudi da se pomaknu, nešto riješe, unaprijede. U Zaporižju su mi rekli na pauzi za kavu: Vidjeli ste da smo na telefonima? Rekoh, jesam. Nama je ovo jako važno, diskusija, razmjena, sva ta interakcija među nama. Zato zapisujemo. Samo smo htjeli da znate.
Posljednjih tjedana pojavio se Miramida Dijalog – otkud, kako, zašto, za koga... kakve su prve impresije, ali i daljnji planovi?
Božičević: Online su to susreti u studenom i prosincu jer ne zahitjeva novac niti velike pripreme. Iskustva, znanja ima. Kreirali smo mjesto online susreta, razgovora, podrške za sve kojima to treba. Prijavilo se više od 20 ljudi, bude nas desetak na svakom susretu, nije obavezno redovno dolaženje. Ima nas ponajviše iz Hrvatske, ali i iz BiH, Srbije, Makedonije, neki su u Kanadi, Francuskoj.
Vježbamo zahtjevne dijaloge, učimo kako razgovarati o događanjima koja nas opterećuju - genocid u Gazi, fašizam u SAD-u, zabranjivanja kulturnih događaja u RH, militarizacija, najave ratova. Jedna sudionica kaže: “Dugo me netko nije pitao kako sam, ali ono stvarno, sa željom da me čuje.”
Dojmovi su jako dobri, eksperimentiramo s metodologijom, gradimo siguran prostor za druženje, podršku. Veliki dio je uključen u razne mirovne, kulturne, obrazovne aktivnosti. Završavamo pred Božić pa ćemo na temelju iskustava vidjeti kako nastavljamo u 2026. Za sada je sve volonterski, no za održivi program ćemo morati naći način financiranja.
Jesmo li kao država i društvo svjesni mirovnih inicijativa civilnog društva koje su ostavile trag kroz protekle godine i desetljeća i kako to nasljeđe možemo konkretno primijeniti u aktualnim okolnostima, kako na domaćem terenu, tako i šire?
Božičević: Nadam se da jesmo. Gong je vidljiv, javno prisutan. CMS također iako počinje osjećati reduciranje novca za mir, Osijek je grad mirovne kulture, rasadnik udruga i inicijativa. Mirna reintegracija je veliki uspjeh, no na njoj se baš vidi koliko našim politikama zapravo smetaju mirovna postignuća. Uostalom o tome govori sjajan “Mirotvorac” koji publika hrli gledati, a vlast tolerira.
Most od inicijativa prema institucionalnom je Centar za studije mira konflikata pri Sveučilištu u Rijeci. Znakovito je da imamo ljude koje se rado poziva u inozemstvo, a ovdje nisu javno prisutni. Mirovna se postignuća ovdje gledaju kroz pobjedu nad srspkim agresorom, povrat okupiranih područja, integracije u EU, NATO.
Nedostaju u svemu tome ljudi, pojedinci, pa i branitelji, koje se koristi kao "čuvare revolucije", a u stvarnosti su zapostavljena skupina kojoj ostaju sjećanja, komemoracije, invaliditeti, PTSP.
Nedostaje i razgovor, da ne kažem dijalog o nedavnoj prošlosti. Same nedavne zabrane ukazuju na taj nedostatak. Ustoličen je stav – sve je jasno, nemamo o čemu razgovarati, ne javno. Od čega dolazi strah?
Kako sukob može biti prilika i gdje je mirotvorstvo kada govorimo o pacifizmu i antimilitarizmu koji nisu istoznačnice?
Božičević: Najviše sukoba imamo s nama bliskim ljudima uključujući samog sebe. On uvijek jest Prilika, ali i Opasnost, dva znaka kineskog pisma koja opisuju Sukob. Bez sukoba nema života. Različite su nam potrebe, očekivanja, prioriteti, razina znanja, iskustva, sve.
Bitno je od važnih sukoba ne bježati, hladne glave im pristupati, stalno se podsjećati da je druga strana neka vrsta našeg ogledala – ljudi, tu govorimo o poštovanju. Nenasilan odgovor na sukobe je nužnost u svakoj školi, na kapaljku tamo i ulazi. Nažalost nemamo obrazovne ustanove koja to sustavno poučava, u Europi ih ima bar stotinjak na razinama sveučilišta. Nema kvalitetnog odnosa bez transformiranih, razriješenih sukoba, bez spremnosti da se tako nastavi.
Pacifizam, militarizam, velike, važne teme. Možda za neku drugu priliku. Volim reći, iz tvojih djela, a i riječi, moram moći vidjeti da se zalažeš za uzvišene ciljeve, ljudska prava, pravdu, mir. Ne iz tvog predstavljanja samog sebe.
Društveni i politički okvir nam je neprijateljski prema svim oblicima antiratnog, mirovnog. To i jest razumljivo jer su nam najveće vrijednosti država, rat, narod, vjera, povijest i novac koji nije zadnji nikako. Nisu recimo zdravlje, znanje, sreća, suradnja, raličitost, samo da ovako nabacam iz prve.
Zašto Hrvatska propušta prepoznati mirovni rad i nenasilnu transformaciju sukoba, zašto je to važno i gdje smo po tom pitanju na mapi svijeta, ali i gdje je svijet danas s obzirom na aktualno stanje koje se čini nikad dalje od mira?
Božičević: Dokle god država počiva na mitu Domovinskog rata, njegovoj svetosti kao i svetosti države, naroda, mirovni rad joj smeta. On traži emancipiranost od zadanih istina, sagledavanje pozicije onog drugog, protivnika i/ili neprijatelja, poštovanje svih ljudi, okoliša, živog svijeta uopće. Također, kapitalizam je kod nas još u fazi glorificiranja, zaštite, ponosa, a njega također ne zanimaju uvjeti rada, plaća, zdravlje konzumenta.
Svijet je na prekretnici, ne znamo što nam dolazi ili to što vidimo je tako crno da ne želimo vidjeti. Dobra je vijest da raste shvaćanje da moramo poslušati Zemlju koja nam preko klimatskih promjena javlja da našoj gramzivosti, neobaziranju na drugoga, mora doći kraj.
Kako svatko od nas svaki dan može graditi mir?
Božičević: Ljubaznošću, reagiranjem i na naizgled sitne stvari, primjećivanjem "nevidljivih" ljudi oko nas, odbijanjem informiranja preko upitnih izvora, stalnim radom na sebi. Prihvatimo, ljudi smo, sve to mnogima je teško sada zamisliti, no svaki dug put ide korak po korak.
Minimalno, odbijmo svaku šalu, primjedbu, komentar koji vrijeđa nekoga, pogotovo ako je generalizacija. Najvažnije, birajmo odgovorne političare i kontrolirajmo ih. Konačno prihvatimo da nikakva vlast nije iznad nas. Ako nas straši ili nam uskraćuje nešto, makar bezazlenu informaciju, ako nam prijeti makar uvijeno – mora promijeniti ponašanje, još bolje promijenimo takvu vlast.
-
tragedija u ZagorjuUbijena žena i njezin suprug više puta prijavljivani zbog nasilja u obitelji: Iz kuće odvedeno četvero djece
-
napao i službenikeStrava u Međimurju: Žena zvala policiju jer ju brat zlostavlja, umro tijekom intervencije
-
velika tragedijaMuškarac koji je ubio suprugu pa sebe vratio se iz Njemačke: "Imali su četvero djece, kupio im je namještaj i evo..."
