Ovaj nekadašnji dugogodišepinji epidemiolog u Zavodu za javno zdravstvo upozorava da ćemo nakon prolaska epidemije koronavirusa biti suočeni s valom bolesti kao posljedicom produljenja listi čekanja, što će biti veliki udar na naš zdravstveni sustav.
Pročitajte i ovo
Kao direktor Udruge poslodavaca u zdravstvu apelira na potrebnu hitnu reformu hrvatskog zdravstva ako se želi, kako kaže, da zdravstvena zaštita za građane ostane barem na trenutnoj razini kvalitete i dostupnosti. No uz sadašnja izdvajanja za zdravstvo i financijske trendove u sustavu, upozorava, pitanje je koliko dugo će to biti moguće.
Zabrinutost zbog mogućeg urušavanja čitavog zdravstvenog sustava je itekako realna.
Jako dobro ste upoznati s realnim stanjem u hrvatskim bolnicama. Koliko vas brine porast broja zaraženih koronoavirusom u kontekstu funkcioniranja bolnica? Što očekujete na terenu u iduća dva-tri tjedna?
Porast broja zaraženih koronavirusom neizbježno se odražava i na porast broja zaraženog osoblja zdravstvenih ustanova, kao i porast broja onih koji su u samoizolaciji. Funkcioniranje zdravstvenog sustava neophodno je za održavanje sigurnosti pacijenata te se mnoge bolnice suočavaju s izazovima organizacije rada sa znatno smanjenim brojem radnika. Zbog trajanja samoizolacije, ovakvo stanje potrajat će određeno vrijeme.
Obzirom da sam dugogodišnji specijalist javnog zdravstva i dugo vremena sam radio poslove epidemiologa u Zavodu za javno zdravstvo, dat ću odgovor na dio pitanja koje se odnosi na predviđanja situacije u narednom periodu.
Koronavirus je respiratorni virus, te će se širiti među populacijom sve dok ne postignemo kod više od 70% ljudi zadovoljavajuću razinu imunološkog odgovora. To se može postići na dva načina: prirodnim prokužavanjem stanovništva na način da svi koji su na neki način bili u kontaktu s virusom, simptomatski ili asimptomatski, steknu specifična antitijela ili cijepljenjem.
Do trenutka kada virus više neće imati mogućnost širenja odnosno do trenutka kada će u populaciji na minimalnu razinu biti smanjen broj osjetljivih građana, pa virus više neće imati domaćina, cilj je epidmiološkim mjerama usporiti širenje virusa, kako bi bolnički sustav, za sve teške slučajeve kojima je potrebna hospitalizacija, mogao dati adekvatan odgovor, odnosno kako bi se smanjio pritisak na bolnice zbog ograničenih kapaciteta, prije svega bolničkog osoblja.
Stoga je potrebno provođenje epidemioloških mjera, ali isto tako i što veće testiranje populacije, kako bi se na vrijeme izolirali pozitivni asimptomatski nositelji.
Teško je predvidjeti intenzitet i ishod epidemije, ali predviđam, i nadam se, ukoliko je točno da su klinička ispitivanja nekih cjepiva u završnoj fazi, da bi se s masovnim cijepljenjem moglo započeti krajem ove i početkom iduće godine, te da će situacija s epidemijom bolesti COVID-19, biti završena do početka ljeta iduće godine.
Na tom putu potreban je angažman svih raspoloživih zdravstvenih djelatnika. Zdravstveni sustav dobro je organiziran i vrlo otporan, te sam uvjeren kako će na ovu situaciju nastaviti odgovarati na adekvatan način. Ne treba nepotrebno širiti paniku među stanovništvom, već treba promicati odgovorno ponašanje i stav da suradnjom svih nas, i ova bolest će biti prebrođena, kao i mnoge druge prije nje.
Kako očekujete da će se razvijati situacija oko enormnog duga Države prema Veledrogerijama? Problem je star više desetljeća, no sada su stvari po tko zna koji put opet kulminirale. Kako će sve utjecati na pacijente?
Nastavi li se utjecaj pandemije bolesti COVID-19 na poslovanje zdravstvenih ustanova, za očekivati je daljnji nastavak brzog rasta duga, neovisno o najavljenoj novoj sanaciji u iznosu 1,8 milijardi kuna, temeljem rebalansa proračuna.
Zbog toga je potrebno provesti sustavne promjene u zdravstvu kako bi došlo do financijske stabilizacije i dugoročne održivosti sustava. Trenutno novi dug u zdravstvu mjesečno raste za više od 220 milijuna kuna, što je duplo više nego prošle godine.
Vjerujem da će Država, kao i zdravstvene ustanove, učiniti sve što je u njihovoj moći da zdravstvena zaštita za građane ostane barem na trenutnoj razini kvalitete i dostupnosti, no uz sadašnja izdvajanja za zdravstvo i financijske trendove u sustavu, pitanje je koliko dugo će to biti moguće.
Spominjete "clean start" kao prijedlog rješenja, koji podrazumijeva da Država odjednom podmiri čitavi dug od 4,86 milijardi kuna zaduženjem na međunarodnom financijskom tržištu. Kada bi se to o napravilo, jesu li ravnatelji hrvatskih bolnica kompetentni i imaju li dovoljno menadžerskih sposobnosti i znanja da te iste bolnice posluju u plusu? O čemu još pozitivno poslovanje bolnica ovisi?
Tzv. clean start uključuje podmirenje dospjelog duga u potpunosti, novim zaduživanjem na međunarodnom financijskom tržištu, ali uz pogodnost trenutno relativno niskih kamata. Tako bi se omogućilo svođenje rokova plaćanja na zakonski rok od 60 dana, ali i razgovor o nižim cijenama lijekova na domaćem tržištu.
Clean start nužno uključuje paralelno određivanje cijena zdravstvenih usluga i limita u skladu sa stvarnim troškovima te podrazumijeva periodično korigiranje proračuna za zdravstvo sukladno kretanju troškova pružanja zdravstvenih usluga, kako se ne bi istovremeno stvaralo novo zaduženje.
Osim toga, potrebno je godišnje osigurati dodatna sredstva u iznosu 2 milijarde kuna, kako bi se održala tekuća likvidnost i spriječilo stvaranje novih dugova. To je moguće postići na dva načina: reformom zdravstvenog osiguranja, kojom bi se osigurali dodatni prihodi ili izdvajanjem naknada, prvenstveno za bolovanja te rodiljne i roditeljske naknade, iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i zdravstvenog proračuna u druge resore. Politika treba odlučiti što je u ovom trenutku prihvatljivije, obzirom da učestale sanacije nisu poželjan model financiranja.
Jedna od ključnih paradigmi racionalnog i uspješnog upravljanja svakim sustavom je kvalitetan menadžment, no da bismo mogli govoriti o menadžerskim sposobnostima ravnatelja zdravstvenih ustanova, prvenstveno je potrebno uvjete poslovanja postaviti na zdrave temelje. Zdravstveni menadžment treba ići smjerom obvezne edukacije i potpune profesionalizacije, a njegov rad mora se vrednovati kroz financijske rezultate poslovanja, te kvalitetu i dostupnost isporučenih usluga za građane.
Poznat je problem u RH s odlaskom liječnika, no veliki je problem i nedostatak medicinskih sestara. U trenutačnoj situaciji oko koronavirusa u bolnicama se primjerice primalje u rodilištu educiraju da mogu koristiti respiratore i pomagati oboljelima od korone. Za to, prema svemu sudeći, neće biti dodatno plaćene unatoč riziku. Kako to komentirate?
Ako radnik radi zamjene odsutnog radnika obavlja poslove više složenosti ili težih uvjeta rada od poslova svog radnog mjesta, za vrijeme obavljanja tih poslova isplaćuje mu se plaća u visini plaće tog radnog mjesta. Plaće u zdravstvu uređene su Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova te kolektivnim ugovorima, pa poslodavci ne mogu samostalno određivati plaće veće od propisanih.
Zdravstveni radnici svojim predanim radom i velikim naporom osiguravaju neprekidno pružanje zdravstvene zaštite građanima, a to je posebno došlo do izražaju u ovim okolnostima epidemije.
Kao poslodavci smatramo da rad svih radnika u zdravstvu treba biti adekvatno plaćen u skladu s njihovom odgovornošću, rezultatima rada i opasnostima kojima su izloženi.
Ravnatelji (menadžeri) zdravstvenih ustanova moraju imati alat i mehanizme za nagrađivanje onih radnika koji rade više i kvalitetnije od onih koji ne daju potreban doprinos na svojem radnom mjestu. Pri tome, svako povećanje materijalnih prava radnika, koje se uređuje Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova te kolektivnim ugovorima, mora biti popraćeno korekcijom cijena zdravstvenih usluga.
Koje su po vama glavne reforme ili promjene bi pomogle da se unaprijedi stanje u hrvatskom zdravstvu? Jesu li to ravnatelji bolnica koji bi trebali prije svega biti vrhunski menadžeri da bi bolnice postale financijski uspješne, treba li drastično povećati osnovne plaće medicinskom osoblju, što je važno kod rasporeda liječnika, treba li povećati izdvajanje građana za zdravstvo?
Situacija u zdravstvenom sustavu ovoga trenutka, organizacijski i financijski, vrlo je ozbiljna te su rješenja, koja moraju brzo uslijediti ako želimo očuvati javni zdravstveni sustav na ovoj razini, višestruka i kompleksna. Parcijalna rješenja neće dati temeljite odgovore i stabilan zdravstveni sustav, već samo produžiti ovakvo stanje, koje je sve manje održivo.
Osim financijskih mjera, o kojima sam govorio, a odnose se na postizanje dugoročne financijske održivosti, potreban je potpuno drugačiji model upravljanja i pozicioniranja zdravstvenog menadžmenta, kao i strukturne reforme.
Već nekoliko godina imamo Master plan bolnica ili program razvoja pojedinih zdravstvenih ustanova i sustava u cjelini, no potrebno je hitno donijeti provedbene akte. Provedba tog dugoročnog plana razvoja bolničkih potencijala uključuje objedinjavanje djelatnosti, odnosno objedinjavanje prostora, opreme i kadra, te racionalizaciju postojećih kapaciteta, kako bi se formirali centri izvrsnost.
Naglašavam da izlaz nije u pukom spajanju pravnih osoba, nego u mogućem objedinjavanju srodnih zdravstvenih djelatnosti i odjela, izuzev četiri osnovne djelatnosti i OHPB-a, i to temeljem precizne analize postojećih kapaciteta na određenom području.
Potrebno je sustavnije praćenje ishoda liječenja, poglavito onim lijekovima koji se svrstavaju u kategoriju posebno skupih lijekova. Prije deset godina trošili smo oko 450 milijuna kuna za posebno skupe lijekove, a danas više od 1,7 milijardi kuna. Takav porast teško može podnijeti i mnogo razvijenije gospodarstvo od našega.
Troškovi liječenja mogli bi se umanjiti smanjenjem lista čekanja, za što je potrebno dovršiti projekt e-Naručivanje, a dobar korak prema tome je i dovršenje projekta e-Uputnica.
Posebno treba imati na umu da je COVID kriza trenutno jedan od bitnih uzroka zauzetosti bolničkih kapaciteta, zbog čega su liste čekanja produžene. Po prolasku epidemije, bit ćemo suočeni s valom bolesti, kao posljedicom produljenja listi čekanja, što će biti dodatno opterećenje i postaviti nove izazove pred zdravstveni sustav Hrvatske u cjelini.
Upravljačka struktura zdravstvenih ustanova treba biti educirana o osnovama menadžmenta, a njen položaj, kao i plaća, ovisni isključivo o rezultatima poslovanja i zdravstvenim ishodima, uz uvjet stabilnih i realnih uvjeta poslovanja.
Potrebno je urediti odnos javnog i privatnog zdravstva, odnosno rada liječnika, na način da sinergijski pruža najveću korist za građane.
Također, potrebno je zaustaviti daljnji rast dugova u zdravstvu rješavanjem pitanja tužbi osnovom obračuna prekovremenog rada. Trenutno to dugovanje, zajedno s dospjelim dugom prema veledrogerijama, prelazi dospjeli dug od 6 milijardi kuna.
Nezaobilazni element funkcioniranja zdravstvenog sustava su liječnici, medicinske sestre i drugi zdravstveni i nezdravstveni radnici koji svojim nesebičnim trudom pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, a čiji rad treba biti adekvatno vrednovan. Time, uz poticajne mjere za rad u manje privlačnim područjima, smanjio bi se njihov odlazak u inozemstvo te postigla bolja teritorijalna raspoređenost, koja čini podjednako značajan izazov kao i nedostatak kadra.
