Svaki alternativni smještaj, od udomljavanja, Caritasa pa do prenoćišta uvjetuje razdvajanje Jasne i Dubravka. Oni na to ne pristaju.
Pročitajte i ovo
- Uglavnom nema za njegov period tako da bi nas razdvojili, što i socijalna radnica kaže da ne dolazi u obzir jer ja njega ne zanemarujem, brinem se o njemu, kaže Jasna.
- Mi smo strašno emotivno vezani i prošli smo svašta i njegova ta bolest i moja bolest. On je jako osjećajan i ne znam kako bih, očajna je.
Dubravko svojoj majci neprestano pomaže.
- Ja donesem malo vode, a ona pita zašto tak malo pola čaše pa ja kažem bolesna si i na dijalizi, ne možeš puno piti, priča Dubravko.
- Tri i pol godine sam bubrežni bolesnik, na peritonejskoj dijalizi znači imam kateter ugrađen u sebe, radim si izmjene četiri puta dnevno svakih pet sati, opisuje Jasna svoje zdravstvene muke.
Život bez doma onemogućio je potrebne dijalize.
- Nisu bile redovite, to bi trebalo svakih pet sati raditi, nemate uvjeta, to bi trebalo biti koliko toliko sterilno, priča dalje.
Dubravko ima epilepsiju i probleme s grafomotorikom. Stalne selidbe odrazile su se i na njegovo psihičko stanje.
- Postao je malo agresivan, malo je zanemario školu, kaže Jasna.
Jasna sebi svako jutro napravi dijalizu u šest sati,a onda vodi sina u Kruge na nastavu, gdje je na boravku do 14 sati i 45 minuta pa ide po njega. Nastavnici imaju razumijevanja. Ipak, stalni smještaj uveo bi mir u njihove živote.
- Jednostavno da imamo osnovne uvjete, prespavat, okupat se i skuhat nešto, Jasnina je želja.
Isto bi želio i Dubravko.
- Fali mi krevet, sve mi fali, kaže on.
Gdje će majka i sin sutra spavati - još ne znaju.
OBITELJI ŠANTIĆ MOŽETE POMOĆI UPLATOM NA BROJ RAČUNA 2484008-1101462655 OTVOREN KOD RAIFFEISENBANK ZAGREB D.D.
