O ovoj temi u Dnevniku Nove TV razgovarali smo s vodećim moralnim teologom u Hrvatskoj, profesorom doktorom Tončijem Matulićem.
Pročitajte i ovo
Gdje Vi kao svećenik i istaknuti moralni teolog vidite glavni uzrok zlostavljanja maloljetnika u Crkvi?
Mogu vam prenijeti samo ono što su profilirani pogledi u Crkvi na uzroke problema.
Što kaže Crkva?
S jedne se strane govori da je glavni uzrok pojave ovih masovnih zlostavljanja djece, maloljetnika od strane svećenika u homoseksualnosti. Da je zapravo homoseksualnost ta koja je uhvatila maha, naročito među klerom u Crkvi, pa onda naročito u odgojnim crkvenim ustanovama, gdje se pripremaju svećenički kandidati za svećeništvo i da je to jedno od glavnih uzroka. Da, statistički gledano većina zlostavljanja se događa u razdoblju srednje i kasnije adolescencije, što bi se u stručnoj definiciji to nazivalo efebofilija. To su zapravo već mladići, češće nego djevojčice koje već na neki način idu prema zreloj dobi. Druga strana kaže da je posrijedi glavni uzrok u klerikalizmu, u zatvorenosti Crkve, u prevelikom naglašavanju isticanju svoje posebnosti, svoje zatvorenosti, isticanju te jedne klerikalne note u Crkvi koja onda ne dopušta da se ide za većom transparentnošću, za većom provjetrenošću Crkvenih prostora itd., nego ostaje prenaglašen klerikalni moment.
Koja se rješenja mogu očekivati od ovoga skupa koji se već naziva povijesnim?
Ako mediji kažu da je povijesni, mora biti povijesni. Šalim se. Rješenja, očekujemo da ovo neće biti jedno uzaludno utrošeno vrijeme, nego da će ovaj gremi zbilja jedinstven, po mnogočemu, primjerice, riječ je o predsjednicima svih biskupskih konferencija koje je Papa prvi put u povijesti sazvao. Ne samo njih, već i brojne druge predstavnike Crkve, gotovo oko 200 predstavnika hijerarhije i drugih poglavara Crkve su tamo zastupljeni koji bi trebao donijeti, tragom Papinog prijedloga, Papa je u uvodnom govoru rekao da su se okupili pod vodstvom duha svetoga, imaju pastoralnu odgovornost da zajedno promisle stvar duboko, sinodalno, otvoreno i da idu prema rješenju.
Koji su naglasci?
Da se pronađu norme, definiraju protokoli, da se utvrde jasna razgraničenja tko što kako, možemo reći trijezne i hladne glave, ono što bi svatko od nas mogao doumiti, razmišlja o tome kako u Crkvi iznaći način da se možemo kvalitetno suočiti s izazovima.
Nije li to negdje nekad već napisano?
Pa je. Samo treba posvijestiti. Već postoje mjere, jasni protokoli u Crkvi. Daleko od toga da je ovaj skup taj koji će morati osmisliti toplu vodu.
Je li onda provedba problem?
Slažem se. Tu je potrebno da se kapilarno, po principu katoliciteta, a to je po principu sveprisutne Crkve da dođu te norme, pravila, da svi postanemo svjesni, da imamo jasne kriterije, pravila, disciplinu, jasne protokole, da svatko zna što treba raditi, kako, gdje. Da maloljetnici, djeca i osobe koje su posebno ugrožene budu sigurne u Crkvi, zaštićene. To nam je i zahtjev evanđelja.
Je li se do sada skrivao problem? Stvari su se gurale pod tepih?
Točno. Imamo na žalost priličnu, ne odviše dugu povijest svećeničkog zlostavljanja djece. Ta povijest nije tako duga. To je stvar posljednjih nekoliko desetljeća, da je to tako eskaliralo i da statistike pokazuju da je to tu. Međutim, sve do novijih vremena, crkvene strukture nisu se znale na adekvatan način s time nositi, nego je uglavnom pristup bio s jedne strane zataškavanje, pa se govori s jedne perspektive u Crkvi o tzv. klerikalnoj kulturi zataškavanja svećeničkog zlostavljanja. S druge strane svećenici koji su bili na lošem glasu ili su posrnuli na tom području i koji su se ogriješili tako strašno su bili premještani s jednog mjesta na drugo, tako da se samo perpetuirao njihov problem i da su oni onda samo umnažali nove žrtve. To je zastrašujući problem, da ni sami biskupi nisu znali kako će. Nadamo se da će iz ovog summita doći do jasnih, transparentnih, objektivnih kriterija.
Ni Hrvatska nije prošla bez slučajeva zlostavljanja u Crkvi - sjećamo se slučajeva iz Bibinja i Splita - što Crkva može učiniti za žrtve svećeničkog zlostavljanja? Čini li dovoljno?
Bogu hvala da Crkva u Hrvatskoj nije bila izložena takvom nekom fenomenu, tek sporadično, barem koliko do sada znamo. Postoje slučajevi koje ne treba umanjivati, ali to je koda nas bilo više sporadično, za razliku od nekih drugih krajeva, kao što su SAD, Irska, Australija, Čile, što je iznenađujuće.
Ali svaki slučaj je strašan.
Strašno. Zaslužuje beskompromisnu i bezuvjetnu osudu, zaslužuje jasno decidirane kazne onoga tko je počinio i da ga se izolira od mogućnosti da bude ponovni počinitelj, pa čak i ono ekstremno što vidimo da Crkva u novije vrijeme radi ako se radi o jasno dokazanim zločinima pedofilije, da svodi na laički stalež, odnosno da svećenika isključi iz svećeničkog staleža. Crva može učiniti puno, ako polazimo od onoga što Crkva jest. U Crkvi ne govorimo stalno iz perspektive nekog kriminala, kriza, kontroverzi, gluposti, greške koje su prvenstveno nama ljudima, palim ljudima, nikakvim ljudima. Ali ukoliko polazimo od onoga što Crkva jest i što donosi, onda je Crkva prava bolnica, pravo lječilište, pravo mjesto gdje će svi ti ljudi koji su na bilo koji način povrijeđeni i poniženi, obezvrijeđeni, dobiti pravi duhovni lijek, pravu moralnu podršku od nas koji smo pozvani ljubiti se međusobno kao sestre i braća u Kristu.
Dnevnik Nove TV gledajte svakog dana od 19:15, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr
