Meni je to jednostavno super. Prekrasan je osjećaj popeti se na neki vrh jer ste napravili nešto za što ni sami nekad ne vjerujete da možete. Mi slijepi možemo hodati, a i penjati se kao svi ostali, nama samo treba netko tko će nas pratiti i biti naše oči, uvjerava me, pomalo skeptičnu, Jasna Listeš, 59-godišnja slijepa planinarka koja je u lipnju 2018. pod vodstvom bračnog para Biserke i Željka Cigula osvojila najviši vrh Hrvatske Dinaru, visoku 1831 metar.
Pročitajte i ovo
Prije više godina uspela se i na najviši slovenski vrh Triglav, a kako je počela planinariti objasnila je ovako:
"Jednostavno me zanimalo kako je hodati po prirodi. Prvo su to bili izleti u prirodu, a onda me privuklo društvo. S vremenom je moj interes rastao i sve me više veselilo osvojiti neki vrh. Naprosto, dokazala sam sebi i drugima da ja to mogu. Naravno, kao slijepa osoba sama to ne bih mogla, ali uz pomoć nekoga i vjeru u sebe - može se. Uostalom, zašto ne bih mogla napraviti nešto i postići nešto kao i ostali", ističe Jasna.
Prisjećanje na svaki dosadašnji uspon u njoj izaziva veliki ponos, a i njezino dvoje djece bodre je u njezinim planinarskim uspjesima.
"Ne idu sa mnom jer ih to ne zanima, a ja ne inzistiram. Ne boje se za mene. Kći mi kaže: "Samo ti mama idi, ja znam da ti to možeš", priča Jasna.
Strah? Ma što je to?
Oprezno ju pitam - je li ikada osjetila strah prije uspona?
"Nikada me nije bilo strah. Nema straha jer vjerujete osobi koja vas vodi i onda se možete opustiti, biti koncentrirani i slušati upute osobe koja vas vodi. Nema straha!", uvjerava Jasna.
Ponosno govori kako bez Biserke i Željka Cigule izleti "Društva slijepih planinara Prijatelji planina" ne bi bili niti toliko česti niti tako dobro organizirani.
"Jako smo dobro organizirani, pridružuje nam se sve više mladih, ali to je zahvaljujući našim zaista jako dobrim vodičima. Stvarno daju sve za nas slijepe, kad organizirate tako nešto nije samo bitno gdje će se hodati, morate brinuti o svemu, gdje će se jesti, tko će koga voditi, koliko ima pratitelja, ima tu puno posla, ali dok nas Biserka i Željko vode, bit ćemo sve brojniji i zadovoljniji", uvjerena je Jasna s kojom sam u društvu voditeljice Biserke razgovarala u prostorijama Udruge slijepih Zagreb.
Biserka Cigula skromno dodaje kako je ona više organizatorica puta dok je njezin suprug Željko, kaže, "pravi vodič". Uvijek na izlete sa slijepim planinarima idu zajedno jer se sama, kaže, ne bi usudila.
"Velika je to odgovornost. Ono što ih dodatno potiče da planinare je samo druženje s ljudima. Sve je više mlađih, od 20 do 30 godina, 35, sve ih se više javlja. Današnja tehnologija otuđila je ljude, kako nas koje vidimo, tako i slijepe. Svi su na mobitelima, internetu, društvenim mrežama, druženja je sve manje, a slijepi su, da tako kažem, u istom trendu", dodaje Biserka kroz smijeh.
"Slijepi se do vrha zapravo popnu sami - nitko ih ne nosi niti vuče"
"Dinara je za sada najviši vrh koji smo ispenjali sa slijepim planinarima, a cilj nam je i neki preko 2000 metara. Uspon na Dinaru bio je vrlo zahtjevan, zadnja dionica su samo stijene i kamenje. Hodali smo jedan iza drugoga i uspjeli - normalan planinarski daljinar je četiri sata za taj uspon, a mi smo stigli sa samo pola sata 'zakašnjenja'", priča Biserka i dodaje:
"Slijepi planinari vam se zapravo do vrha popnu sami - to je zapravo i bit - da se pokaže da oni sami mogu, naravno uz nekog tko vidi uza sebe. No to ne znači da ih netko gura, nosi, vuče... Samo mu daje sugestije gdje zakoračiti i na što obratiti pažnju. Nikada nismo imali nikakvih nezgoda", ističe Biserka, inače zaposlenica Udruge slijepih Zagreb.
Smeta ju, kaže, što se ljudi čudom čude kada netko slijep prijeđe neku daljinu na ravnom.
"Ljudima je to ravno čudu, a mi s njima planinarimo. Dok smo se penjali na Klek na jednoj suprotnoj stijeni bili su neki riječki alpinisti. Prestali su se penjati, stali su, sjedili i gledali fascinirani kako se slijepi penju na taj vrh. Oni su to napravili sami", ponavlja Biserka.
U novoj godini pohod na Biokovo
Za iduću godinu Društvo ima velike planove - žele se popeti na Biokovo.
"U to smo gotovo sigurni. Odradit ćemo uspon na Vošac, od nule, od mora i uspon na Sv. Juru. To planiramo za lipanj 2019. i već smo dosta toga pripremili. Željeli bismo popeti se i preko 2000 metara pa i više. Iako tolikih vrhova nema kod nas, ima ih Slovenija, BiH, Austrija. Naći ćemo već nešto. Mi bismo rado da idu svi slijepi iz našeg kolektiva, i oni u boljoj formi i oni za laganije šetnje, tako da svi imaju lijepi izlet, da obave neki manji vrh, a ovi spremniji da idu na teži vrh. Uvijek pazimo da nitko nije isključen i da svi sudjeluju", kaže Biserka.
U 12 godina vođenja grupa slijepih planinara nakupilo se i anegdota, a jednu posebno pamti.
"Tijekom spuštanja s Kleka jedan je slijepi planinar ostao bez gojzerice, puknuo mu je đon. On je bio toliko ljut da ga je šutnuo umjesto da ga je ostavio, a inače dobro hoda. Nastavio je put bos, nekako smo došli do planinarskog doma pa sam mu nogu zamotala zavojem. Domar u domu našao je nečije stare tenisice koje su odgovarale pa smo mu ih obuli da se može spustiti do autobusa. Poslije smo se tome smijali, ali na terenu nije baš bilo toliko smiješno", ispričala nam je Biserka dodajući kako na svakoj ruti ima nešto zanimljivo i posebno.
"Na vrhu su pod kišobranima pjevali i nisu se dali dolje"
Pitamo je kako se ona osjeća kada sa slijepim osobama osvoji vrh.
"Ma super, moj muž bi rekao da su slijepi najbolji planinari, a to je stvarno tako. Bila je jedna situacija, prije neke četiri godine kad smo išli na Oštri Medvjeđak (op. a. vrh nedaleko od Plitvičkih jezera). Kiša je padala kao iz kabla, bili smo totalno mokri unatoč kabanicama, 'pralo' nas je cijelim putem. Mi dođemo na vrh, kiša lije, a oni - pjevaju. Muž ih je morao doslovno tjerati dolje dok se još vidjelo da se stignemo spustiti prije mraka, ali nisu se dali! Napravili su si na kiši piknik, pod kišobranima i kabanicama oni su pjevali. Planinari koji vide znali bi kukati zbog vremena i kiše, govoriti da nismo trebali ni ići... Ovdje vam je veselje. I kad vidite da su ti ljudi došli na vrh, da su veseli... Svi smo plakali od sreće, to su bile emocije kakve se ne dožive često. Djevojka koja je s nama išla kao pratitelj, iskusna aplinistica koja je ispenjala "pola svijeta", rekla je da takvo nešto i takvu emociju još nije doživjela. Vi ste sretni kada vidite da su ljudi uspjeli, da su to obavili i da su sretni zbog toga, a vi ste jedan kotačić u tome. Znate da ste doprinjeli njihovoj sreći, a onda ste i vi sretni", zaključuje Biserka i prisjeća se izleta Sveto Brdo, drugog po visini vrha na Velebitu, četvrtog u Hrvatskoj.
"Od uspona sa slijepim planinarima, meni je Sveto Brdo najdraže. Nema planinara koji se popeo, a da mu to nije poseban vrh. A te emocije koje su se gore dogodile, to je nešto stvarno posebno. Bilo je četvero slijepih, među njima i Jasna. Išli smo kombijem, dva dana, spavali smo u Starigradu. Došli smo po regularnom planinarskom daljinaru. Kad smo krenuli penjati se osjetilo se to jedno zajedništvo, ljudi su se potrudili da skupimo novac za to sve, zvali su, slali poruke, pitali nas jesmo li uspjeli, jesmo se svi uspješno spustili... Gore nije bilo ni signala, a kad sam ušla u kombi dočekalo me toliko poruka i poziva. Zajedništvo krasi to društvo, jedan se drugom raduju i bodre se, i to je ono što vas drži", kaže Biserka.
Imaju se čime pohvaliti: Izdali prvu planinarsku obilaznicu slijepih u ovom dijelu Europe
Financiranje, dodaje, nemaju rješeno, ali se redovno prijavljuju na natječaje koje objavljuju gradski uredi. Ove godine odobreno im je šest od 12 prijavljenih projekata, koje Biserka sama piše. Novac koji dobiju uglavnom iskoriste za izlete za koje im je prijevoz najveći izadatak.
"Neka financijska pomoć uvijek je dobrodošla. Treba tu i opreme, nešto smo sami kupili, ali recimo izbjegavamo spavanje po planinarskim domovima jer nisu opremljeni", kaže Biserka.
Ispričala nam je i kako su prije dvije godine u povodu 40. obljetnice "Planinarskog društva slijepih Prijatelji planina" izdali svoju planinarsku obilaznicu, odnosno prvu koju je izdalo neko planinarsko društvo slijepih u ovom dijelu Europe.
"Iznenadili smo se koliko je dobro prihvaćena među videćim planinarima. To je popis 40 vrhova za 40 godina postojanja Društva, a vrhovi su takvi da ih može obići svaki slijepi planinar. Nakon što obiđu vrhove, mi im damo ovjeru i značku, a obilaznicu je odobrio i Hrvatski planinarski savez. Posebna je i zato što planinarskih društava slijepih zapravo ni nema. Recimo, Slovenija nema takvo društvo. Po tome smo malo specifični jer koliko god da nismo planinarska zemlja, kao Slovenija ili Austrija, tu smo malo iznad njih", ponosna je Biserka.
Za kraj pozivaju me da im se pridružim na nekoj budućoj planinarskoj ruti.
"Bilo bi najbolje da jednom odete s nama i vidite kako zaista slijepi planinare. To je jedan tim koji savršeno funkcionira - slijepi planinar koji to želi s jedne strane i njegov vodič koji mu pomaže s druge strane. Neka jedan zakaže, od toga nema ništa. Funkcioniramo kao tim jer drugačije niti ne možemo", poručuju Jasna i Biserka.
-
nastavak dramePonovno se oglasio Jelavić, zahvalio Kekinu na jednome: "Sve što su rekli je neistina, osim ovoga..."
-
Jeste li ih kupili?Povlače se hrenovke iz poznate trgovine, poslali upozorenje: "Odmah prestanite s upotrebom!"
-
Donosi ProvjerenoDao otkaz u Njemačkoj jer je dobio posao u Hrvatskoj, a onda se dogodio nevjerojatan obrat
