Održana konferencija na temu podrške za studente s invaliditetom

Pročitajte i ovo Zbog 200 eura potpore Splitsko sveučilište uvrstilo pripadnike LGBT zajednice među studente nepovoljnog položaja pa povuklo natječaj – nakon lavine reakcija Studentska razmjena Prilika koju studenti više ne propuštaju! Mobilnost postaje glavni zahtjev mladih

tri vijesti o kojima se priča drama u dalmaciji Građani prijavili ljude s uznemirujućim maskama koji ulaze u dvorišta: Intervenirala policija, evo o čemu je riječ POVRAT POREZA Dobre vijesti za dio građana! Novac će uskoro sjesti na račune, evo tko će dobiti najviše Neizvjesnost prijeti SAD priprema opcije za napad. Niz zemalja upozorio građane: Napustite odmah tu zemlju!

Konferencija 'Podrška studentima s invaliditetom' održana je nedavno u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Završna je to aktivnost istoimenog Erasmus + projekta, kojeg Udruga za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli provodi u partnerstvu s Pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom te Pravobraniteljem za studente Sveučilišta u Zagrebu. Projektom i raspravama vođenim tijekom dva mjeseca u šest hrvatskih gradova nastoje se stvoriti preduvjeti za jednako obrazovanje svih studenata, u svim hrvatskim gradovima.

Zaključci sastanaka s mladim i predstavnicima institucija ukratko su sažete u nekoliko točaka.

Jednako obrazovanje za sve

Jednako obrazovanje podrazumijeva jednaka prava i obveze, ali uz drugačije metode ostvarenja; važno je ne spuštati akademsku razinu, a u odnosu prema osobama s invaliditetom ne biti vođeni sažaljenjem. Same osobe s invaliditetom trebaju biti svjesne svojih mogućnosti, no obveze trebaju biti jednake, kao i kriteriji i uvjeti - jedino što se prilagođava je tehnika. Prilagodba nastavnih materijala (u svrhu učenja i ili ponavljanja/ispitivanja gradiva) po opsegu i kvaliteti treba biti na razini materijala kojima se služe ostale studentske skupine. Ono što često izostaje je pravovremena i pravovaljana informiranost samih studenata, stoga svi studenti moraju biti informirani o tome da mogu ostvariti svoja prava što je odgovornost institucije, a dalje je odgovornost na samim studentima.

Odgovornost za podršku studentima s invaliditetom

Odgovornost leži na svim razinama društva; na nacionalnoj razini je nužno donošenje i provođenje (osiguravanje) zakonskih odredbi, za regionalnu razinu su odgovorna sveučilišta, a lokalno sastavnice, odnosno, sve strukture odlučivanja trebaju sinergijski djelovati na poboljšanje standarda studiranja studenata s invaliditetom, ali u tome svoju ulogu imaju sami studenti koji bi stalno trebali ukazivati na svoja prava i mogućnosti. Oni kroz svoj angažman trebaju biti most između svojih kolega po invaliditetu i ostatka zajednice te zajedno s medijima donositi pozitivne primjere koji će istovremeno ukazivati na one negativne te na taj način razbijati sažalijevačku i isčuđivačku famu o osobama s invaliditetom. Problematično je što su prava osoba s invaliditetom trenutačno nedovoljno jasno definirana u previše zakonskih i podzakonskih propisa. Kako bi se stvorio jasan i primjenjiv zakonodavni okvir, nužna je međuresorna nacionalna strategija za osobe s invaliditetom na temelju koje se mogu donositi zakoni i pravilnici, a također je predloženo i osnivanje nacionalnog tijela za osobe s invaliditetom. Istaknuta je važnost individualizirane podrške te nužnost razvijanja svijesti o obrazovanju osoba s invaliditetom od osnovne škole, pa i prije. Na razini visokih učilišta moraju postojati pravilnici koje je potrebno učiniti što detaljnijima, od ispita, ocjenjivanja, prilagodbe sadržaja itd., čime odgovornost za svoje studente preuzimaju visoka učilišta s unaprijed dogovorenim procedurama. Također trebaju postojati
jasni kriteriji na temelju kojih će se vršiti supervizija pružanja podrške i prilagodbe na lokalnim razinama. Istaknula se i važnost Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ratificirana od strane RH, a na temelju koje je moguće donijeti zakone i pravilnike koje će se uistinu implementirati u praksi, poput pravilnika o upravljanju uredom za studente s invaliditetom. Nužno je, ističu
sudionici, kako zakonski okvir treba vrijediti na nacionalnoj razini, ali pod uvjetom da u njegovom kreiranju sudjeluju i osobe s invaliditetom kao i organizacije za osobe s invaliditetom. Predloženo je također osnivanje tijela koje se brine isključivo o pravima osoba s invaliditetom te usklađivanje sustava kako bi se postigla jednaka pristupačnost u svim gradovima.

Uloga studenata s invaliditetom

Studenti s invaliditetom moraju biti aktivni zagovaratelji svojih prava te sami preuzeti ulogu onih koji educiraju društvo o svojim potrebama i mogućnostima, u što spada i akademsko okruženje, odnosno edukacija profesora i drugih studenata. Poseban se naglasak stavio na samozastupanje te ponekad prisutne zlouporabe prava koje neke osobe s invaliditetom čine, a čime škode ostalim osobama s invaliditetom. Zbog pasivnih osoba s invaliditetom stječe se negativna slika o svim osobama s invaliditetom, naime, nužno je od najranije dobi sudjelovati i sustavno mijenjati okolinu. Istaknuto je i da se osobe s invaliditetom previše oslanjaju na solidarnost, dok nema institucionalnog rješenja stvari.

Statistika osoba s invaliditetom

Zaključeno je kako je potrebna točna statistika koja će biti redovito ažurirana, a ista bi se trebala koristiti u svrhu prilagodbe studentima koje bi trebalo registrirati odmah po upisu. Referada se nametnula kao služba koja se prva susreće sa studentima te je time i najpogodnija za usmjeravanje studenata s invaliditetom na njihova prava i obveze, kao i njihovu registraciju. Potrebno je pojednostavniti i poticati prvi kontakt studenata s invaliditetom s njihovim povjerenikom te uvesti obvezu pojedinca da se izjasni o statusu osobe s invaliditetom i da od tog trenutka ostvaruje podršku pri čemu je istaknuta važnost referade kao prvog kontakta fakulteta i studenata. Iako postoji određeni otpor jer se registar doživljava kao oblik stigmatizacije, nužno je informiranje o postojanju registra osoba/studenata s invaliditetom te isticanje kako je to korak u ostvarivanju prava. Statistika je, prema većini sudionika, korisna radi praćenja rada i efikasnosti podrške te da je evidenciju nužno voditi ponajviše radi prilagodbe osoba s invaliditetom kroz sustav formalnog obrazovanja.

Podrška studentima s invaliditetom u vannastavnim aktivnostima - podrška prije i nakon studiranja

Nužno je povećati širinu sadržaja vannastavnih aktivnosti za osobe s invaliditetom, te poticati samostalan život i zapošljavanje. Istaknuto je kako se upravo koncept slobodnog vremena kod studenata s invaliditetom zanemaruje iako je jedan od glavnih alata za njihovu socijalizaciju. Djeca s poteškoćama u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom trebaju asistenta već u vrtićkoj dobi i asistent bi im morao biti omogućen, ovisno o invaliditetu a ne statusu osobe, s obzirom na stres koji proizlazi zbog stalnog navikavanja na nove asistente
(asistent u nastavi, obrazovni asistent, asistent na poslu...). Ne bi se smjelo dopustiti da se pomoć vršnjaka vodi kao službena pomoć osobama s invaliditetom jer su podrška među kolegama i službena podrška dvije različite stvari. Naglasak je također stavljen na potrebu za većim razumijevanjem lokalnih institucija prema osobama s invaliditetom na području zapošljavanja, a naročito tretmana i očekivanja od njih kao novozaposlenih - problem je poslodavaca sumnja u radnu učinkovitost osoba s invaliditetom. Rješenje pitanja van-fakultetske podrške sudionici vide kroz podršku lokalne samouprave, asistente, pristupačnost ustanova, prilagođenost aktivnosti te donošenjem zakonskih rješenja kojima će se pojednostaviti zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Uloga i odgovornosti te edukacija roditelja

Velik je problem roditelja djece s poteškoćama u razvoju te mladih s invaliditetom nedostatak informacija o pravima i obvezama, te je naglašena nužnost edukacija samih roditelja o pristupu i nošenju s invaliditetom. Odgovornost za edukaciju roditelja imaju udruge, škole, centri za socijalnu skrb, centri za rehabilitaciju a mediji su također jako važni u odašiljanju informacija široj javnosti.

Predloženo je osnivanje mobilnih timova pomoći roditeljima kako bi od djetetova rođenja znali kome, kada i kako se obratiti za svako pitanje iz djetetova života; na taj će način roditelji na svoje dijete prenijeti korisne informacije o načinima dolaženja do svojih prava. Također je predloženo umrežavanje roditelja u grupe samopomoći/potpore, jer cilj je ostvariti prisniju suradnju i educirati roditelje o različitim pravima koje imaju oni sami, ali i osobe s invaliditetom. U kontekstu privatnoga života, sudionici su zaključili kako je prezaštitničko ponašanje roditelja zapravo negativno te da nema pozitivan učinak na funkcioniranje mladih s invaliditetom; roditelji bi morali poticati svoju djecu na neovisan i samostalan život.

Edukacija profesora

O pitanju razumijevanja društva i akademske zajednice, odnosno pitanju edukacije profesora o mogućnostima i potrebama osoba s invaliditetom, naglašeno je kako je takva edukacije prijeko potrebna. Programe izobrazbe i treninga profesora treba izrađivati inkluzivno i temeljeno na praktičnim znanjima, a svakako bi trebalo i formalno vrednovati praktični/neformalni rad sa studentima s invaliditetom u svrhu znanstvenog rada. Edukacija o pristupanju invaliditetu treba biti dio sustava obrazovanja sveučilišnih profesora, a trenutno bi se problem mogao riješiti na način da sastavnice izražavaju potrebu za edukacijom nakon čega Ured za studente s invaliditetom organizira edukativne radionice i predavanja, što se također može napraviti u suradnji s udrugama, a važno je da radionice budu iskustvene. Ideja je na povezivanju koordinatora/ica za studente s invaliditetom, profesora i sami osoba s invaliditetom pri čemu edukacija mora biti u obliku iskustvenih radionica. Istaknuto je kako pojedini profesori imaju strah u nastupu prema studentima s invaliditetom te se svakako slažu da problem treba riješiti ne samo s profesorom (metoda "face to face"). Sudionici vjeruju kako takav strah proizlazi iz neinformiranosti te neznanja kako se ponašati prema osobi s invaliditetom. Uz edukaciju važna je i senzibilizacija. Ističe se
mogućnost tiskanja brošure kao oblika informiranja jer treba biti svjestan kako komunikacija i podrška nije ista za sve, budući da postoje različite vrste oštećenja. Također, u edukaciji, ponovno se istaknulo, nužna je povezanost udruga i institucija.