Zaključci sastanaka s mladim i predstavnicima institucija ukratko su sažete u nekoliko točaka.


Konferencija 'Podrška studentima s invaliditetom' održana je nedavno u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Završna je to aktivnost istoimenog Erasmus + projekta, kojeg Udruga za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli provodi u partnerstvu s Pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom te Pravobraniteljem za studente Sveučilišta u Zagrebu. Projektom i raspravama vođenim tijekom dva mjeseca u šest hrvatskih gradova nastoje se stvoriti preduvjeti za jednako obrazovanje svih studenata, u svim hrvatskim gradovima.

Zaključci sastanaka s mladim i predstavnicima institucija ukratko su sažete u nekoliko točaka.

Jednako obrazovanje za sve

Jednako obrazovanje podrazumijeva jednaka prava i obveze, ali uz drugačije metode ostvarenja; važno je ne spuštati akademsku razinu, a u odnosu prema osobama s invaliditetom ne biti vođeni sažaljenjem. Same osobe s invaliditetom trebaju biti svjesne svojih mogućnosti, no obveze trebaju biti jednake, kao i kriteriji i uvjeti - jedino što se prilagođava je tehnika. Prilagodba nastavnih materijala (u svrhu učenja i ili ponavljanja/ispitivanja gradiva) po opsegu i kvaliteti treba biti na razini materijala kojima se služe ostale studentske skupine. Ono što često izostaje je pravovremena i pravovaljana informiranost samih studenata, stoga svi studenti moraju biti informirani o tome da mogu ostvariti svoja prava što je odgovornost institucije, a dalje je odgovornost na samim studentima.

Odgovornost za podršku studentima s invaliditetom

Odgovornost leži na svim razinama društva; na nacionalnoj razini je nužno donošenje i provođenje (osiguravanje) zakonskih odredbi, za regionalnu razinu su odgovorna sveučilišta, a lokalno sastavnice, odnosno, sve strukture odlučivanja trebaju sinergijski djelovati na poboljšanje standarda studiranja studenata s invaliditetom, ali u tome svoju ulogu imaju sami studenti koji bi stalno trebali ukazivati na svoja prava i mogućnosti. Oni kroz svoj angažman trebaju biti most između svojih kolega po invaliditetu i ostatka zajednice te zajedno s medijima donositi pozitivne primjere koji će istovremeno ukazivati na one negativne te na taj način razbijati sažalijevačku i isčuđivačku famu o osobama s invaliditetom. Problematično je što su prava osoba s invaliditetom trenutačno nedovoljno jasno definirana u previše zakonskih i podzakonskih propisa. Kako bi se stvorio jasan i primjenjiv zakonodavni okvir, nužna je međuresorna nacionalna strategija za osobe s invaliditetom na temelju koje se mogu donositi zakoni i pravilnici, a također je predloženo i osnivanje nacionalnog tijela za osobe s invaliditetom. Istaknuta je važnost individualizirane podrške te nužnost razvijanja svijesti o obrazovanju osoba s invaliditetom od osnovne škole, pa i prije. Na razini visokih učilišta moraju postojati pravilnici koje je potrebno učiniti što detaljnijima, od ispita, ocjenjivanja, prilagodbe sadržaja itd., čime odgovornost za svoje studente preuzimaju visoka učilišta s unaprijed dogovorenim procedurama. Također trebaju postojati
jasni kriteriji na temelju kojih će se vršiti supervizija pružanja podrške i prilagodbe na lokalnim razinama. Istaknula se i važnost Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ratificirana od strane RH, a na temelju koje je moguće donijeti zakone i pravilnike koje će se uistinu implementirati u praksi, poput pravilnika o upravljanju uredom za studente s invaliditetom. Nužno je, ističu
sudionici, kako zakonski okvir treba vrijediti na nacionalnoj razini, ali pod uvjetom da u njegovom kreiranju sudjeluju i osobe s invaliditetom kao i organizacije za osobe s invaliditetom. Predloženo je također osnivanje tijela koje se brine isključivo o pravima osoba s invaliditetom te usklađivanje sustava kako bi se postigla jednaka pristupačnost u svim gradovima.

Uloga studenata s invaliditetom

Studenti s invaliditetom moraju biti aktivni zagovaratelji svojih prava te sami preuzeti ulogu onih koji educiraju društvo o svojim potrebama i mogućnostima, u što spada i akademsko okruženje, odnosno edukacija profesora i drugih studenata. Poseban se naglasak stavio na samozastupanje te ponekad prisutne zlouporabe prava koje neke osobe s invaliditetom čine, a čime škode ostalim osobama s invaliditetom. Zbog pasivnih osoba s invaliditetom stječe se negativna slika o svim osobama s invaliditetom, naime, nužno je od najranije dobi sudjelovati i sustavno mijenjati okolinu. Istaknuto je i da se osobe s invaliditetom previše oslanjaju na solidarnost, dok nema institucionalnog rješenja stvari.

Statistika osoba s invaliditetom

Zaključeno je kako je potrebna točna statistika koja će biti redovito ažurirana, a ista bi se trebala koristiti u svrhu prilagodbe studentima koje bi trebalo registrirati odmah po upisu. Referada se nametnula kao služba koja se prva susreće sa studentima te je time i najpogodnija za usmjeravanje studenata s invaliditetom na njihova prava i obveze, kao i njihovu registraciju. Potrebno je pojednostavniti i poticati prvi kontakt studenata s invaliditetom s njihovim povjerenikom te uvesti obvezu pojedinca da se izjasni o statusu osobe s invaliditetom i da od tog trenutka ostvaruje podršku pri čemu je istaknuta važnost referade kao prvog kontakta fakulteta i studenata. Iako postoji određeni otpor jer se registar doživljava kao oblik stigmatizacije, nužno je informiranje o postojanju registra osoba/studenata s invaliditetom te isticanje kako je to korak u ostvarivanju prava. Statistika je, prema većini sudionika, korisna radi praćenja rada i efikasnosti podrške te da je evidenciju nužno voditi ponajviše radi prilagodbe osoba s invaliditetom kroz sustav formalnog obrazovanja.

Podrška studentima s invaliditetom u vannastavnim aktivnostima - podrška prije i nakon studiranja

Nužno je povećati širinu sadržaja vannastavnih aktivnosti za osobe s invaliditetom, te poticati samostalan život i zapošljavanje. Istaknuto je kako se upravo koncept slobodnog vremena kod studenata s invaliditetom zanemaruje iako je jedan od glavnih alata za njihovu socijalizaciju. Djeca s poteškoćama u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom trebaju asistenta već u vrtićkoj dobi i asistent bi im morao biti omogućen, ovisno o invaliditetu a ne statusu osobe, s obzirom na stres koji proizlazi zbog stalnog navikavanja na nove asistente
(asistent u nastavi, obrazovni asistent, asistent na poslu...). Ne bi se smjelo dopustiti da se pomoć vršnjaka vodi kao službena pomoć osobama s invaliditetom jer su podrška među kolegama i službena podrška dvije različite stvari. Naglasak je također stavljen na potrebu za većim razumijevanjem lokalnih institucija prema osobama s invaliditetom na području zapošljavanja, a naročito tretmana i očekivanja od njih kao novozaposlenih - problem je poslodavaca sumnja u radnu učinkovitost osoba s invaliditetom. Rješenje pitanja van-fakultetske podrške sudionici vide kroz podršku lokalne samouprave, asistente, pristupačnost ustanova, prilagođenost aktivnosti te donošenjem zakonskih rješenja kojima će se pojednostaviti zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Uloga i odgovornosti te edukacija roditelja

Velik je problem roditelja djece s poteškoćama u razvoju te mladih s invaliditetom nedostatak informacija o pravima i obvezama, te je naglašena nužnost edukacija samih roditelja o pristupu i nošenju s invaliditetom. Odgovornost za edukaciju roditelja imaju udruge, škole, centri za socijalnu skrb, centri za rehabilitaciju a mediji su također jako važni u odašiljanju informacija široj javnosti.

Predloženo je osnivanje mobilnih timova pomoći roditeljima kako bi od djetetova rođenja znali kome, kada i kako se obratiti za svako pitanje iz djetetova života; na taj će način roditelji na svoje dijete prenijeti korisne informacije o načinima dolaženja do svojih prava. Također je predloženo umrežavanje roditelja u grupe samopomoći/potpore, jer cilj je ostvariti prisniju suradnju i educirati roditelje o različitim pravima koje imaju oni sami, ali i osobe s invaliditetom. U kontekstu privatnoga života, sudionici su zaključili kako je prezaštitničko ponašanje roditelja zapravo negativno te da nema pozitivan učinak na funkcioniranje mladih s invaliditetom; roditelji bi morali poticati svoju djecu na neovisan i samostalan život.

Edukacija profesora

O pitanju razumijevanja društva i akademske zajednice, odnosno pitanju edukacije profesora o mogućnostima i potrebama osoba s invaliditetom, naglašeno je kako je takva edukacije prijeko potrebna. Programe izobrazbe i treninga profesora treba izrađivati inkluzivno i temeljeno na praktičnim znanjima, a svakako bi trebalo i formalno vrednovati praktični/neformalni rad sa studentima s invaliditetom u svrhu znanstvenog rada. Edukacija o pristupanju invaliditetu treba biti dio sustava obrazovanja sveučilišnih profesora, a trenutno bi se problem mogao riješiti na način da sastavnice izražavaju potrebu za edukacijom nakon čega Ured za studente s invaliditetom organizira edukativne radionice i predavanja, što se također može napraviti u suradnji s udrugama, a važno je da radionice budu iskustvene. Ideja je na povezivanju koordinatora/ica za studente s invaliditetom, profesora i sami osoba s invaliditetom pri čemu edukacija mora biti u obliku iskustvenih radionica. Istaknuto je kako pojedini profesori imaju strah u nastupu prema studentima s invaliditetom te se svakako slažu da problem treba riješiti ne samo s profesorom (metoda "face to face"). Sudionici vjeruju kako takav strah proizlazi iz neinformiranosti te neznanja kako se ponašati prema osobi s invaliditetom. Uz edukaciju važna je i senzibilizacija. Ističe se
mogućnost tiskanja brošure kao oblika informiranja jer treba biti svjestan kako komunikacija i podrška nije ista za sve, budući da postoje različite vrste oštećenja. Također, u edukaciji, ponovno se istaknulo, nužna je povezanost udruga i institucija.