Obuka za Afganistan: Prvo džamija, a onda misija

Prošlog su tjedna saborski zastupnici prihvatili Vladin prijedlog da se broj hrvatskih vojnika koji sudjeluju u mirovnoj misiji u Afganistanu poveća s 300 na 320. Bila je ovo jedna od rijetkih prilika, a da prst nisu imali na okidaču. Oružje odloženo, a vojna vježba zamijenjena školicom u zagrebačkoj džamiji: dva školska sata o islamskoj kulturi, običajima. Još su četiri mjeseca preostala do odlaska u Afganistan, valja naučiti pravila ponašanja u ratom opustošenoj zemlji. Domaćin Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj, obučio je više od deset generacija hrvatske vojske. Za neke je odlazak u džamiju ponavljanje gradiva. No, mnogima od ovih mladića i djevojaka to je prvi susret s džamijom.

Pročitajte i ovo donosi provjereno Apsurd hrvatskog zdravstva: Zbog dijagnoze ne može iz kuće bez aparata za kisik, a iz HZZO-a su je već dvaput odbili Provjereno Borba za djedovinu: "Ovo je nemoguće… da me isprovociraju, da napravim neko zlo, da bi mogli optužiti mene za sve poslije. To je njihov cilj''

Iako uz smijeh, u znak su poštovanja i bez oklijevanja izuli i odložili čizme. Znaju da samo bosi mogu, stati na tepih, ući u sveti i molitveni prostor. 'Uvijek se nešto novoga može čuti i naučiti, a pripremajući se za njih, i ja nešto novo naučim', kaže za Provjereno Hasanović. Iako učitelj u afganistanskoj ratnoj zoni još nije bio, upijali su svaku njegovu riječ. 'Koliko dosad znamo, afganistanski narod je miran i dobar narod', rekao nam je Zoran Kovačević, pripadnik 16. kontingenta HV-a. No, dobrotu i afganistansku gostoljubivost o kojoj govori, Osječanin Zoran Kovačević mogao je pronaći samo u knjigama ili pak, na internetu. Što ga uistinu čeka, može samo sanjati.

'Vatreno' krštenje

Da dolaze s prijateljskim namjerama, milijunskom i većinskom muslimanskim stanovništvu, često puta, i nije lako dokazati. Pozove li vas seoski vođa u kuću, velika je to čast. Stranci bez starješininog pristanka, nisu dobrodošli. Pokažete li da im niste došli nametnuti svoju volju, zadobit ćete povjerenje. Darko Barišić prisjeća se svog vatrenog krštenja, ali i anegdota s kabulskim lokalcima, koji su im pomagali u vojnoj bazi. Jednom od njih brada je bila nešto najsvetije. To lice, kaže, ne zaboravlja.

Itekako je znao da se ženama ne smije približavati. Bile su, kaže, zabranjeno voće! Kad su 'one' bile u pitanju, stroga su se pravila pisala jedno za drugim. Nema pogleda, pitanja i zapitkivanja, a osobito ako je žena u nekom društvu. Vojna obuka i vjerska poduka za Afganistan podrazumijeva kako pozdravljati muslimane, a kako razlikovati sunite od šiita, što nikako ne bi smjeli, a što nije naodmet naučiti? Znatiželjnicima, hrvatskim časnicima, efendija olakšava boravak u misiji. Nije ih morao siliti na dolazak. Dio je ovo programa, koji uglavnom, sve vojske, ne samo naša, moraju proći. 'Afganistan je od 1979. u ratu. Važno je i najvažnije da znate svoju ulogu, a ta je uloga da odete i ako Bog da, da se kući živi i zdravi vratite', ističe ef. Hasanović.

Strogo držanje pravila

Do njihovog odlaska bit će gotov i jedan pojmovnik-knjižica s nepoznatim riječima. Imat će sve na jednom mjestu i pojasnit će im ovdje i da nije dobro dogovarati sastanke petkom. U islamskom je svijetu to sveti, i molitveni dan. Baš kao i okretati tabane prema sugovorniku, dok se sjedi na podu. Naučit će i da se u vrijeme ramazanskog posta, kada će i oni biti tamo, ne bi smjeli razmetati hranom pred onima, koji poste. Nepristojno je gestikulirati lijevom rukom. Čak i upirati prstom, a sve to, protumačit će se kao prijetnja, naučili su već prvi dan lekciju hrvatski mirovnjaci. 'Nije to neki bauk, dolaze, ispituju vas, žele dodirnuti, a neprijateljsko držanje kod njih izaziva nelagodu i nesigurnost, a vama potencijalnu opasnost', priča vojnik Dalibor Vukalović.

Život zemlje, u kojoj ljudi imaju primanja ispod jednog dolara dnevno, Robert Mikac upoznao je prije pet godina. S kontingentom željnim izazova i avanture. No, koliko god da se tada dobro pripremili, priznaje, islamska država Afganistan, skrivala je mnoga iznenađenja. 'Velika većina njih rođena je u sukobu i proživljava taj sukob. nemaju osnovnih životnih potreba, nema struje, nema vode, plina, telefona, nema zdravstvene zaštite... ja sam uvjeren da su neki od njih rođeni ili stekli PTSP tijekom života tamo', kaže Robert. On tada nije imao priliku otići na predavanja, kao njegove kolege danas. No, i ne misli da je time bio zakinut. Znao je kada biti na oprezu, čuvati se lijepih žena pod feredžama, ali i kazne, koja bi ga mogla sustići. Da je bio bahat, loše bi prošao.

Bogatiji za jezik i iskustvo

'Imate naočale, prođe kraj vas, krajičkom oka pogledate... sa ženom u Afganistanu se ophodite preko njezinog oca, muškarca ili brata. Vrijeđa ih kao što je i nas vrijeđalo kad smo imali UMPROFORCE u Hrvatskoj', ističe Robert. Tada, kao 30-godišnjak, Mikac je bio jedan od zapovjednika. O svom je iskustvu, nakon povratka, napisao i knjigu. Otišao je tamo kao stranac, vratio se bogatiji, i za iskustvo, i za jezik. Muslimani, koji znaju cijeli Kur'an napamet nazivaju se hafizima. I to je hrvatskim mirovnjacima, za sada, dovoljno da znaju. Oni ga neće morati recitirati, no žele li, moći će ući u džamiju i slušati. Samo, ne tako davni primjer jednog američkog vojnika, ne smiju slijediti.

No, jedno je pričati o vjerskim obredima u jednoj ovakvoj 'učionici', iza zidova i u srcu džamije, a drugo to uistinu i doživjeti. Nitko od hrvatskih mirovnjaka, Afganistan do sada nije napustio s negativnim iskustvom. Poštovanje im se vraćalo poštovanjem. Novih četrdesetak vojnika, pravi izazov tek čeka.