"Mia je glupa", "Marko nam više nije prijatelj", "Grupa bez Marka", "Tia je ku*va" , "Lara je ružna", "Filipe, zašto nosiš tako ružne tenisice?", "Filip nosi tenisice iz Lidla", "Vedranov tata vozi smiješan auto"... Ovo su samo neke od grupa i poruka djece koji pohađaju osnovnu školu. Jedna od gorih grupa kako nam je ispričala jedna majka je bila ona u kojoj su određeno dijete etiketirali zbog druge nacionalnosti.
O sve većem problemu elektroničkog nasilja među djecom razgovarali smo s mag.act.soc. Kristinom Divić Čolić iz Centra Luka Ritz.
Elektroničko nasilje definira se kao svaka zlonamjerna i ponavljana uporaba informacijskih i komunikacijskih tehnologija kako bi se nekome nanijela šteta, odnosno kako bi se najčešće neko dijete ponizilo, zadirkivalo, prijetilo mu se ili ga se zlostavljalo na neki drugi način. Djeca se danas rađaju i odrastaju uz ekrane i moderne tehnologije, pri čemu je virtualno postalo igralište novog doba. Kao što djecu odgajamo i učimo od malih nogu poželjnim oblicima ponašanja i ukazujemo im neadekvatnost pojedinih ponašanja, isto je i sa virtualnim svijetom koji je dio njihove svakodnevice.
U kojoj dobi se počinje javljati i koliko djece u Hrvatskoj trpi elektroničko nasilje?
Već od učenika nižih razreda OŠ čujemo o negativnim iskustvima u virtualnom okruženju u vidu doživljaja izbacivanja iz igre, isključivanja iz grupa, govorenje ružnih stvari o njima i slično. Prema istraživanju s ERF-a iz 2023. godine o vršnjačkom nasilju na reprezentativnom uzorku OŠ i SŠ Grada Zagreba podaci govore da je u periodu provođenja istraživanja (svibanj-srpanj 2023) 51,6 posto učenika osnovnih škola doživjelo je da je netko govorio ružne stvari o njima putem interneta ili poruka, dok je to isto počinilo 29 posto učenika. Govorenje ružnih stvari o njima drugim osobama na internetu ili preko poruka doživjelo je 50,6 posto, a počinilo 30,2 posto učenika. Širenje tračeva na internetu doživjelo je 32,3 posto učenika osnovnih škola, dok je to isto počinilo 16,8 posto učenika. Isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama doživjelo je 41,3 posto učenika, a počinilo njih 29,9 posto. Navedeni oblici elektroničkog nasilja u osnovnim školama također su najčešći oblici te vrste nasilja i među učenicima srednjih škole. Naime, njih 44,1 posto doživjelo da je netko drugim osobama govorio ružne stvari o njima putem interneta ili poruka, dok je to isto počinilo 27 posto učenika. Govorenje ružnih stvari o njima na internetu ili preko poruka doživjelo je 41,7 posto, a počinilo 23,1 posto učenika. Širenje tračeva na internetu doživjelo je 23,7 posto učenika srednjih škola, dok je to isto počinilo 10,5 posto učenika. Isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama doživjelo je 32,3 posto učenika srednjih škola, a počinilo njih 24,5 posto.
Je li u neku ruku cyberbullying danas postao gori od nazovimo to klasičnog zlostavljanja?
Posljedice cyberbullyinga mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih nasiljem u stvarnosti. Publika može biti puno šira, a zbog osjećaja anonimnosti počinitelji mogu biti okrutniji i nasilniji nego što bi se usudili biti u stvarnom svijetu odnosno "licem u lice". Dijete koje doživljava cyberbullying od ovog oblika nasilja ne može pobjeći, ono praktički svakodnevno "nosi svog zlostavljača u džepu" u mobitelu, nema odmaka, sigurnog mjesta, sveprisutno je i stalno izloženo.
Koji su najučestaliji primjeri takvog vrsta zlostavljanja među djecom?
Važno je naglasiti razliku između sukoba i nasilja. Nažalost, proste riječi i vrijeđanje često su dio uobičajene komunikacije među djecom i mladima, a i nama odraslima. Svakodnevno svjedočimo raznim oblicima neprimjerene komunikacije, pa i u javnom i političkom diskursu. Tu je odgovornost svakoga od nas, iz različitih uloga da svojim ponašanjem budemo primjer djeci i mladima. Ako smo izloženi svakodnevno neprimjerenoj komunikaciji i ponašanjima, postajemo nažalost i tolerantniji na isto.
Ono s čime se najčešće susrećemo u radu, a kada je riječ o cyberbullyingu je verbalno i relacijsko nasilje kao pojavni oblik, često kroz ogovaranje i klevetanje, socijalno isključivanje, video snimanje u vidu snimanja ili fotografiranja u situacijama koje su za djecu ponižavajuće ili neugodne i slično. Nažalost, svjedočimo sve češće i različitim oblicima elektroničkog seksualnog nasilja poput slanja i dijeljenja sadržaja seksualne prirode koji služe za seksualno uznemiravanje druge osobe i zadovoljenje vlastitih seksualnih potreba, ucjenjivanje, prijetnje, iznuda i slično.
Koji su općenito najčešči oblici elektroničkog nasilja?
Tijekom rada s djecom i mladima najčešće je riječ o verbalnom i relacijskom nasilju, a odnose se na odnose se na ružno govorenje o nekome putem interneta ili poruka, širenje tračeva putem interneta te isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama, u aplikacijama za dopisivanje.
Kako prepoznati cyberbylling nad djecom?
Možemo razmišljati u tom smjeru ukoliko primijetimo promjene u ponašanju, raspoloženju, svakodnevnom funkcioniranju. Primjerice, ukoliko se dijete počne povlačiti, djeluje osamljeno, tužno, iritabilno.
Što napraviti ako je vaše djece žrtva bullyinga?
Provjeriti što se dogodilo, zaštititi dijete od daljnje izloženosti, ne odgovarati na nasilne i prijeteće poruke, ne briati primljene sadržaje (pohraniti "dokaz" istih), ukoliko je moguće utvrditi identitet osobe koja čini nasilje, potražiti pomoć. Ponovno, važno je razlikovati situacije uobičajenih dječjih sukoba i komunikacije od nasilja i zlostavljanja i sukladno tome reagirati. Nekada je dovoljno da se roditelji uključe i zajednički s djecom iskomuniciraju situaciju i dođu do zajedničkog i zadovoljavajućeg rješenja. Ukoliko je riječ o ekstremnijim situacijama, nasilju i zlostavljanju može se uključiti škola, policija, Hrvatski zavod za socijalni rad. Postoje protokoli i smjernice o načinu reagiranja u situacijama nasilja među djecom i mladima kako bi se uključenoj djeci (i osobi koja doživljava, i osobi koja čini nasilje) pružila adekvatna podrška i pomoć. U slučaju ekstremnijih situacija, kojima također svjedočimo u svakodnevnom radu, reagira i policija i sud.
Koje posljedice elektroničko nasilje ostavlja na djeci?
Posljedice mogu biti različite, od emocionalnih poput uznemirenosti, pojačanog straha, ljutnje, tuge, iritabilnosti, ispada bijesa kod kuće, gubitka sna i apetita, osjećaja usamljenosti, nižeg samopoštovanja i samopouzdanja. Posljedice se mogu odraziti u vidu promjena nekih uobičajenih aktivnosti poput izbjegavanja prijatelja, škole, grupnih okupljanja i sl. Mogu biti vidljive promjene u ponašanju poput izoliranja, povlačenja, promjena u školskom funkcioniranju u vidu nedostatka koncentracije, lošijih rezultata, izostajanja iz škole, delinkvencije i sl. Ono što je najopasnije su ekstremni oblici, odnosno posljedice poput samoozljeđivanja, pokušaja ili izvršenja samoubojstva kao krajnje i najekstremnije posljedice.
Što napraviti ako je vaše djece u ovom slučaju zlostavljač?
Zaustaviti neadekvatno ponašanje, učiti o osobnoj odgovornosti, pokušati razumjeti zbog čega je dijete reagiralo ili se ponaša neadekvatno i potražiti stručnu pomoć. Često djeca koja čine nasilje i sama imaju neadekvatna iskustva.
Što roditelji mogu napraviti u slučaju elektroničkog nasilja?
Važno je ozbiljno shvatiti i ne osuđivati dijete, ne kriviti ga za nastalu situaciju tj. Iskustvo elektroničkog nasilja može biti jako opterećujuće, posebno ako se djeca nemaju kome povjeriti. Pokažite djetetu razumijevanje i podršku, ponudite stručnu pomoć. Često se dogodi da roditelji djeci koja dožive elektroničko nasilje pristupaju zabranama i kaznama (oduzimanje i zabrana korištenja interneta imobitela) pri čemu zaboravljamo da je virtualno samo "igralište novog doba", a tehnologije su postale samo novi način za prenošenje poruke. Ukoliko ignoriramo ili umanjujemo problem, reagiramo zabranom ili kaznom, ne činimo mnogo u vidu razumijevanja svijeta djeteta ni zaštite od potencijalnih novih negativnih iskustava.
Kako sve to prevenirati i na koji način razgovarati s djecom o tome?
Važno je osvijestiti da je virtualno postalo stvarno, da se djeca danas rađaju i odrastaju s tehnologijom i to je dio koji nikako ne smijemo zanemariti ili umanjivati. U obitelji je važno razgovarati o pravilima vezano za korištenje ekrana u obitelji – jasno komunicirati što je ok ponašanje, a što nije. Informirati o važnosti privatnosti, osviještenosti da sve što objavimo ostaje trajno zabilježeno, ostavlja digitalni trag. Pratiti i razvijati interes za aktivnosti djece u virtualnom okruženju, educirati se oko mogućih izazova i isto komunicirati s djecom, kao i način na koji se mogu zaštiti, reagirati u slučaju neadekvatnih iskustava i tražiti podršku.
Nažalost, u praksi često svjedočimo tome da je djeci od malih nogu, već u dobi od 4-5 godina omogućen pristup i korištenje mobitela, laptopa, igraćih konzola i slično, roditelji se hvale kako je dijete nešto savladalo, naučilo, no skloni su nekritično pristupiti istome u vidu izostanka pravila i granica posebice vezano za vrijeme koje dijete provodi u istome kao i sadržaje kojima je izloženo. Također, važno je osvijestiti kakav smo model ponašanja djeci, kakav je naš odnos prema tehnologiji, koliko vremena provodimo uz ekrane, jesu li ekrani neodvojivi dio vremena koji provodimo s djecom, kako mi komuniciramo u virtualnom okruženju. Budimo sami primjer koji želimo vidjeti. Ako je roditelj čitav dan uz mobitel, na ekranu, prekida aktivnosti zajedničkog vremena s djetetom zbog poruke, poziva, maila, nije fer očekivati odgovorniji odnos ili bolju kontrolu nad istime od djeteta.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
