Samo šest zemalja Europske unije nije zakonski interveniralo u visinu minimalne plaće. Sve ostale zemlje, dakle njih 22, to su učinile. Učinila je to čak i Velika Britanija, sinonim liberalne ekonomske tradicije.
"Cilj britanske vlade je da njihova minimalna plaća dosegne 60% medijana do 2020.godine i da ostane na toj razini", ističe Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb.
Štoviše, minimalnu su plaću preimenovali u plaću dostatnu za život i tim konceptom obuhvatili sve starije od 25 godina. A prije nešto više od dvije godine minimalnu je plaću uvela i Njemačka. Do 2015. radnike su od premalenih plaća štitili kolektivni ugovori.
"Međutim, isto tako su uočili da taj model kolektivnog pregovaranja slabi i da je sve veći broj radnika koji prima vrlo niske plaće, da njihovi socijalni izdaci snažno rastu i odlučili su se za uvođenje minimalne plaće i prva iskustva u Njemačkoj su doista pozitivna, dakle nije bilo nikakvog negativnog šoka u smislu povećanja nezaposlenosti", pojašnjava Nestić.
U Hrvatskoj se još uvijek pitamo treba li država intervenirati u privatni odnos zaposlenika i poslodavca. I to unatoč tome što minimalac prima oko 76 tisuća ili manje od 5 posto ukupno zaposlenih.
"To je nešto što se uspostavilo kao dobra praksa zbog toga jer se pokazalo da radnici imaju nešto slabiju pregovaračku poziciju kod određivanja plaća i da im treba određena regulatorna pomoć i taj institut minimalnih plaća da ne bi tonule prenisko", kaže Sandra Švaljek, nezavisna zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.
"Problem je što Vlada odluke donosi populistički a ne analitički"
"Svaka pametna politika minimalne plaće će pažljivo osluškivati stanje na tržištu, kako se definiraju prosječne plaće, kako se kreću plaće u pojedinim sektorima, i onda će iz tog osluškivanja pronaći neku ravnotežu i odrediti minimalnu plaću", ističe Nestić.
Hrvatska je s 43 posto udjela minimalne neto plaće u prosječnoj na donjem repu europske ljestvice, ali nije posljednja. No, ona se stalno nalazi u rascjepu nekonkurentnih poslodavaca na svjetskome tržištu, kojima je cijena rada težak uteg, i argumenta sindikata kako ona nije dovoljna za život.
"U tom sučeljavanju ta dva argumenta treba pronaći prostor. Plaća u Hrvatskoj je veća od linije siromaštva, minimalna je plaća određena na razini koja je iznad linije siromaštva i s te strane osoba samac koja živi s minimalnom plaćom ne bi trebala biti siromašna", pojašnjava Daniel Nestić.
No problem je što Vlada odluke donosi populistički, ne analitički.
"Odluke koje donosi javni sektor trebaju se donijeti na temelju uvida, argumenata, dokaza, stavova struke između ostaloga i da onda te odluke budu što kvalitetnije moguće. Ovako kad svako vuče na svoju stranu država se pojavljuje kao arbitar, najčešće ne oboružana s dovoljno znanja i uvida, onda rezultati ne mogu biti dobri", kaže Švaljek.
Upravo je zbog populizma i lobiranja Nestić sklon britanskome modelu – o visini minimalne plaće odlučuje neovisno tijelo koje čine predstavnici radnika, poslodavaca i akademske zajednice. Vlada prijedloge u pravilu prihvaća, no prijedlozi se donose najmanje šest mjeseci prije donošenja odluke, a ne kao u Hrvata - dan prije.
