Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Pratiti godinama Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, taj politički štrikeraj prikrivanja interesa svjetskih sila-poticateljica i kovačica rata, za svakog je novinara doista neponovljivo profesionalno iskustvo.


 

Vezani članci Slika nije dostupna Stan premijerke: Sve zakonito ne mora biti i moralno Slika nije dostupna Slučaj Polančec šteti ugledu Vlade? Kakvom ugledu?!

'Političke igre na domaćoj i međunarodnoj sceni ne može nitko razumjeti tako dobro kao novinari koji su istraživali ljubav politike i droge (i nafte op.a.)', kazao je prije 7-8 godina na jednoj radionici u Sarajevu stariji koega s NBC-ja. S pozicija američkog političkog komentatora imao je pravo, a djelomično i s pozicije hrvatskog mislećeg novinara. Ali danas, nakon gotovo desetljeća u nas će vrijediti novo pravilo. 'Nitko ne može bolje prokljuviti te igretine doli novinar koji prati Haag'. Nema nas puno, ali u svakom slučaju, ima nas više od političara koji tu problematiku, taj haško-europski zakon spojenih posuda iole, razumiju.

 Hrvatska dobila udarac na putu u EU

U tom svjetlu u Vijeću sigurnosti UN-a dogodilo se upravo ono što smo predvidjeli i očekivali: Glavni haški tužitelj nije se predomislio. U svom izvješću, za nas gotovo 'sudbinskom', usmeno je ponovio ono što je prije nekoliko tjedana i napisao. Hrvatska nije napravila bitan pomak u pronalaženju topničke dokumentacije. Štoviše Brammertz kaže: 'Glavno pitanje koje izaziva zabrinutost ostaje još uvijek neriješen zahtjev da se lociraju i dostave ključni vojni dokumenti vezani uz operaciju Oluja iz 1995.' Pozdravio je osobnu inicijativu premijerke Kosor na osnivanju radne skupine te ustvrdio da ona zasad ispravlja i detektira greške u administrativnoj istrazi. Ne čekajući Brammertzov govor, uvijek relevantan i 'lobistički korektan', Financial Times u svom NJEMAČKOM izdanju piše kako Hrvatsku u New Yorku čekaju loše vijesti. Fidelius Schmidt ustvrđuje kako je 'Hrvatska dobila udarac na putu u Europsku uniju'. Pritom dakako misli kako se 5 zemalja članica predvođenih Velikom Britanijom neće predomisliti glede deblokade poglavlja pravosuđa. U jednom trenutku bila sam uvjerena da će domaće reakcije biti državnički čvrste i 'drčne' te da se, kao dosad, neće hvatati za onu uobičajenu formu diplomatskog komunikea u kojem se kao uvodnik u suštinu, tj. 'batinu', kroz 2-3 rečenice servira 'mrkvica' pohvale - tek nebitan dekor. Prevarila sam se.

Nedovoljno informirana Kosor

Očito loše i nedovoljno informirana i izbrifirana premijerka Kosor djelovala je poput djevojčice kojoj je učiteljica kazala da jako cijeni njezin osobni trud, ali da još fali za dvojku. Stekla sam dojam da premijerkin tim, što im je DUŽNOST I POSAO, nije cijelo poslijepodne na internetu/www.un.org/ pratio sjednicu, već da je na brzinu pročitao portale i agencije koje su vijest počinjale kao image makeri gđe Kosor ('Brammertz pohvalio premijerkinu inicijativu'), a ne izvjestitelji s analizom ozbiljnosti Brammertzovih riječi. Nešto prije 19 sati premijerka je kazala da je 'zadovoljna Brammertzovim izvješćem, jer je on pohvalio njezinu inicijativu za osnivanjem radne skupine koja će nastaviti raditi'. Sjednicu očito nije pratio nitko iz MVP-a. Ministar Jandroković u Bruxellesu je izjavio 'kako mi moramo zadovoljiti Brammertza', te da on nije u Bruxelles došao lobirati. Kao prvo, o lobiranju se nikad ni u kojem smislu javno ne govori, a kao drugo Hrvatska ne mora zadovoljiti Brammertza. To o zadovoljenju Brammertza je mantra zemalja koje su nam blokirale poglavlje pravosuđa. Glavni haški tužitelj nije Bog.

Glavni haški tužitelj eksponent je britanske politike

On je eksponent britanske politike koja kompletno upravlja haškim tužiteljstvom, a dijelom i sudom pretvorivši ga davno u svog glavnog 'policy makera' za Balkan. Hrvatska politika to je tek nedavno i nepotpuno shvatila. Ovim izvješćem, to je očito konačno prihvatio i ministar Šimonović, baš kao i činjenicu da britanska politika dominira Vijećem sigurnosti, najvažnijim UN-ovim političkim tijelom. To je politika rezolucija, deklaracija, statusa quo, beskonačno dugih mirovnih procesa, itd. Amerika se u slučaju Vijeća sigurnosti kao stalna članica i svjetska velesila 'fura' na onu 'I did it my way'. Rezolucija VS-a, kad je američka vanjska politika u pitanju, Bijelu kuću i State Department neće spriječiti da npr. započne novi rat (sjetite se Iraka i demonstrativnog napuštanja sjednice na Azorima) niti provede bilo koju od svojih odluka. Ovo pišem zato što je Amerika jedina formula spasa za politički i diplomatski zapuštenu Hrvatsku kojoj, prioritetno zbog dugogodišnjeg nemeritokratskog i 'rodijačkog' lošeg kadroviranja, te neimanja široke lobističke baze u svijetu - da shvati svoju poziciju - umjesto 10 minuta treba 10 godina.

'Britanska vlada razočarana neučinkovitošću Hrvatske'

U raspravi ambasadora zemalja članica Vijeća sigurnosti, zamjenik britanskog Philip Parham ponovio je stajalište svoje zemlje iz lipnja. 'Britanska vlada duboko je razočarana neučinkovitošću Hrvatske', kazao je pritom dva puta čestitavši Srbiji na njezinoj dobroj suradnji. Američka ambasadorica Di Carlo, također je zadržala lipanjske pozicije, dijametralno suprotne britanskima. Pohvalila je Hrvatsku uz jedan znakovit dodatak: pohvalila je premijerkinu inicijativu kojom je pozvala pravne stručnjake zemalja članica Unije da učine međunarodnu ekspertizu hrvatske suradnje. Na taj poziv još se nitko nije odazvao, vjerojatno i neće, jer treba proći proceduru Vijeća ministara, ali Amerika je ovim poslala jasnu poruku o svojem interesu za Hrvatsku. Naime, sasvim je po formulaciji i ideji jasno da je riječ o njihovoj inicijativi koju je premijerka pametno poslušala. Sva komunikacija ubuduće do što hitnije deblokade poglavlja pravosuđa neće se odvijati bilateralno (osim naravno na razini javnih priopćenja), već unilateralno iz Washingtona prema Zagrebu.

Koliko ćemo platiti pomoć SAD-a?

Pitanje je samo koliko će skupo Hrvatska platiti pomoć Sjedinjenih Država koje ne vode politiku svašta za ništa. Vjerojatno uz ponešto povišenih tonova i jednotjednog skandala u Saboru - bitno većim brojem vojnika u sklopu NATO snaga i nove Obamine strategije za turbulentni američki rat u Afganistanu. Obrana bilo kakve 'principijelnosti' u tom slučaju ili napad opozicije neće imati temelja. Jer domaća će politika biti prisiljena to učiniti zbog svih prijašnjih kardinalnih propusta i nedostatka bilo kakve, barem srednjoročne, političke strategije. Bit će to danak politike 'od danas do sutra' svih hrvatskih vlada nakon 2000. godine… Koji će trebati odgovorno prihvatiti. Zašto? 2001. godine, uz velike rezerve američkih tužitelja, podignuta je optužnica protiv generala Gotovine. Tadašnja Račanova vlada ne shvaća da je riječ o početku političke montaže onoga što se danas zove ujedinjeni zločinački pothvat. Štoviše, izabire V. Britaniju za zemlju partnera na putu EU pridruživanja. Godinu poslije toj istoj vladi na alarm ne zvoni činjenica da je britanska diplomacija uložila sve napore da generala Gotovinu uvede u rezoluciju Vijeća sigurnosti i izjednači ga s Karadžićem i Mladićem. Alarm zvoni samo malobrojnim novinarima koji prate ICTY, a tadašnji ambasador u Londonu, J. Paro nas uvjerava kako je između njihovih imena nekakav zarez i da to nije ono što mi mislimo. 2003. Sanader dobiva izbore i poziva Gotovinu na predaju. Umjesto da stvara mrežu 'tihe diplomacije' koja će sve međunarodne faktore uvjeriti da je Gotovinina predaja Haagu neupitna, samo da se to naprosto ne smije dogoditi dok se slučaj Martić ne približi kraju, te da je namjera tužitelja u 2 paralelna postupka stvoriti što veći dokazni kaos i u konačnici veliku sliku izjednačene krivnje. Umjesto toga on 'punta' Šeksa na onu rečenicu 'locirati, uhititi, transferirati'. Istodobno, Amerika se uključuje, Sanaderu na potpis nudi čl. 98, bilateralni sporazum prema kojem bi američke vojnike osumnjičene za ratni zločin zatečene na teritoriju RH, izručivali Washingtonu, a ne Haagu.

Oluja - oružje za zaustavljanje Hrvatske

On to odbija i skupa s Mesićem 'glumi principijelnost', očito ne shvativši da bi taj jedan potpis 'riješio' haašku optužnicu za Oluju. Sanaderova vlada očito ne shvaća ni to da je Hrvatska pregovore s EU počela u listopadu 2005. čistim quid pro quo ustupkom. Austrija je, ako Britanija ne pusti Hrvatsku, bila spremna blokirati turski početak pregovora. A uhićenje generala Gotovine u prosincu iste godine je slavljeno kao kraj 'talačke krize, kraj razdoblja u kojem je cijela država bila talac jednoga čovjeka'. Gluplju formulaciju nisam čula do danas, tim više što ni bukači, a ni političari nisu shvatili da nije ništa gotovo, nego da 'tek počinje'. Tek uhićenjem generala Gotovine optužnicu za Oluju valjalo je pretvoriti u ono što joj je prvobitnim nacrtom iz 2001. namijenjeno - u moćno političko oružje za zaustavljanje Hrvatske! 2006. u obranu generala Gotovine ulazi simpatični, grlati Gregory Kehoe. Međutim, kad se pročita njegov CV, sasvim je jasno da je on odvjetnik koji ide kamo ga 'država šalje'. Amerika se tiho uključuje u suđenje koje je na pomolu, djelatnici njihove ambasade u Haagu na galeriji sudnice su češći gosti od djelatnika hrvatske ambasade zaduženih za praćenje postupaka. U travnju 2007. obrana deklasira ključnog svjedoka optužbe, kanadskog generala i britanskog đaka Andrewa Leslieja – 1995. UN-ova zapovjednika sektora Jug. Britanija proces mora vratiti u 'svoju' kolotečinu. Dva mjeseca poslije zamjenica britanskog ambasadora u Vijeću sigurnosti pokreće pitanje tzv. topničkih dnevnika i naziva ih ključnim dokumentima. Do tada nitko za to nije čuo i to nakon 12 godina istrage. Za to vrijeme hrvatski veleposlanik Neven Jurica 'pegla' službene kartice, a premijer Sanader umjesto da ga pozove na red zbog izostanka povjerljivog izvješća te povjerljivog profila gđe zamjenice (bila je by the way sredinom 90-ih šefica deska za Zapadni Balkan), viče kako je Oluja pravno, a ne političko pitanje.. Kao muhe bez glave pokreću se istrage, hrvatska politika pristaje preuzeti ulogu haškog istražitelja i izvodeći nevine ljude pred sudove traži, a sama ne zna što traži…

'idi mi, dođi mi' stav

Nikome ne pada na pamet te istrage usmjeriti na sumnjivce koji su raznoraznu dokumentaciju haškome tužitelju davali 'na crno' bez znanja države, nikome ne pada na pamet da je riječ o tipičnom 'pranju' dokumentacije kroz proces koji će ispuniti politički cilj i usporiti Hrvatsku na putu u EU. Jučer smo tu tezu zapravo prvi put čuli iz usta novog veleposlanika pri UN-u Ranka Vilovića. On je upravo na to aludirao kad je kazao da ti dokumenti, ako i postoje, nisu u Hrvatskoj. Između redaka je kazao da su u Haagu. Ta kasna moguća spoznaja upućuje na to da je politika konačno počela malo slušati što joj govori generalova obrana. Zapravo je nevjerojatno koliko su bitnih stvari svojim 'idi mi dođi mi' stavom domaći političari, i vladajući i oporbeni, propustili shvatiti. Bahato odbijajući slušati sve koji su ponešto razumjeli. Politika svih hrvatskih vlada od 2000. dovela je u najosjetljivijem trenutku državu u žrvanj britanske 'genijalnosti' iz kojeg Hrvatska više ne može sama izaći. To mljevenje može zaustaviti samo Amerika. Stoga na eventualni prijedlog premijerke o slanju povećanog broja vojnika u Afganistan, nitko, ali doista nitko, od sabornika neće imati pravo dezavuirati!

>> Arhiva