Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Izbori, pa čak i oni na lokalnoj razini, plodno su tlo za razvijanje populističke retorike.


U predizborno vrijeme političari građanima serviraju poruke koje svi žele čuti, nude promjene, obećanja o boljem životu. I to nije karakteristično samo za Hrvatsku. Na populističkoj retorici mnogi su političari u svijetu dobili izbore. Ona je najlakša i najbrža taktika da pridobijete glasače. Samo i ona može biti na višoj ili pak na nižoj razini. Prve, druge ili treće klase. S obzirom na to da je u Hrvatskoj politička komunikacija općenito na vrlo niskim granama, ne treba čuditi kako je i ona populistička prilično neuvjerljiva. A najbolje primjere klišejiziranih populizama možemo čuti kada god netko od članova MOST-a stane ipred kamere. Kaže Božo Petrov: "Mi nećemo dopustiti da bilo koji interesni lobi pljačka Hrvatsku i zbog toga nas zovu rušilačkom ekipom, populistima i kavanskim revolucionarima. Nismo revolucionari zato što tražimo istinu i ne dopuštamo pljačku".

Vezani članci Gabrijela Kišiček, Milan Kujundžić Stručnjakinja za komunikaciju: "Kujundžić kao da živi u paralelnom svemiru" Zoran Milanović Milanović je sada neprepoznatljiv, ali kao premijer nije birao riječi: ''S kritičarima se obračunavao na najgori mogući način''

Možda revolucionari nisu, ali populisti jesu.

Jedno od retoričkih obilježja populizma jest odvajanje od takozvanih političkih elita. Prikazivanje drugih kao korumpiranih, nemoralnih, loših i zlonamjernih, a pozicioniranje sebe na suprotan pol. Ukratko, formula populizma glasi: ovi vas varaju, mi govorimo istinu; oni kradu od vas, mi dajemo; oni odvode u propast, mi spašavamo. Populizam, dakle, nije ništa novo u politici, ali iskusni i vješti političari koriste perfidne i sofisticirane taktike kako bi to prikrili. MOST takvu retoriku koristi dječje naivno. Njihove parole kao da su proizašle iz neke srednjoškolske aktivističke grupe ili nekog kluba mladih nada politike. Nedostatak iskustva u političkoj komunikaciji i nedostatak govorničke edukacije očiti na nekoliko razina. I Božo Petrov i Nikola Grmoja i Miro Bulj pa onda i svi ostali ponavljaju jedne te iste rečenične konstrukcije, formulacije i floskule. Nema tu specifičnosti ni originalnosti jednog govornika, nema stila ni komunikacijske profinjenosti u rečenicama poput: stojimo na braniku transparentnosti, obraz nema cijenu, mi nemamo gazdu itd.

Petrov kaže: "U Mostu nisu revolucionari, kako nas neki etiketiraju, nego ljudi koji traže istinu i ne dopuštaju pljačku Hrvatske". Ili: "Stali smo na žulj strukturama čiji je interes osobni interes". "Do kraja ćemo se boriti protiv klijentelizma, korupcije kojim odišu sve političke elite". Samo redanje tih poruka o traženju istine, o borbi protiv ovog ili onog, postavljanje MOST-a u poziciju onih koji su usamljeni, ali ustrajni u svojoj borbi, sliči više na junački ep o nekim herojima nego na ozbiljne, jasne, konkretne i argumentirane poruke. Jer što oni zapravo govore? Sve ostaje na nekim načelnim i apstraktnim obećanjima, čitava komunikacija svodi se na nizanje općih ljudskih vrijednosti poput istine, poštenja, morala itd. koji su itekako važni sastojak svećeničke propovijedi, važan element odgoja i obrazovanja u osnovnim školama i odgojnim ustanovama, ali potpuno deplasirane u ozbiljnoj političkoj situaciji u kojoj postoji kriza Vlade, loša gospodarska situacija, raseljavanje mladih i nezaposlenost.

Čine li MOST revolucionari? Pa naravno da ne. Iza revolucionara su ostajale konkretne poruke nakon kojih su uslijedile konkretne akcije. Iza MOST-a ostane tu i tamo koja konferencija za medije, s tu i tamo kakvom „novom porukom“ i obećanjem da neće dopustiti nešto: pogodovanje gazdama, skrivanje „udbaša koji su preuzeli cijelo gospodarstvo“, „razotkrivanje arhitekata kriminala“ pa onda i brzopotezno ograđivanje od svojih članova koji, eto, više ne stoje na braniku transparentnosti.

Članovi MOST-a svaki javni istup koriste da bi ponovili kako oni nisu populisti, uporno to ponavljaju i brane se. Kad bi znali što populizam karakterizira, možda bi shvatili da jesu. I kad bi se s populističkom retorikom ozbiljno upoznali, možda bi pronašli bolju strategiju za njezino korištenje. Kojom bi se pomaknuli s razine lokalnog političkog podmlatka na razinu ozbiljnih političara – barem što se javne komunikacije tiče.

 

''Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige Retorika i društvo te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.' '