Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kolumnist portala Dnevnik.hr ugledni je hrvatski meteorolog Milan Sijerković. Gospodin Sijerković neumorno piše već godinama i do sada je objavio više desetaka knjiga. Mnogi ga na TV ekranima gledaju od djetinjstva, a sada imate priliku čitati njegove kolumne na našem portalu.


Pred vama je pomalo neobična pripovijest o jednoj pučkoj vremenskoj izreci. Početak joj je ljubavnog sadržaja, nastavlja teći u vjerskim vodama, a zatim se prizemljuje u poljodjelskoj problematici, da bi na kraju završila s dugoročnim proricanjem vremena i ljetine.

Vezani članci Sunce se probija kroz oblake Stigla je jesen, ali nakon kiše uvijek dolazi sunce, pokazat će to i dani pred nama Sunčano vrijeme, ilustracija Suncu unatoč, temperature neće biti pretjerano visoke: Meteorolog otkrio kad nam opet stiže toplo vrijeme

Glavna osoba u toj pripovijesti je sveta Cecilija, koje se spomendan slavi 22. studenog. O njoj će biti više riječi drugom prigodom, a zasad ćemo samo spomenuti da je Cecilija bila lijepa, krjeposna djevojka, koja je potjecala iz 'plemenite', rimske patricijske obitelji. Otac ju je zaručio za plemića Valerijana iz imućne nekršćanske, poganske obitelji. Tek nakon vjenčanja Cecilija je priznala svojem mužu da je kršćanka i da je položila zavjet djevičanstva, o tome da će cijeloga života biti djevica, te ga je molila da poštuje takvu njezinu odluku. Zaljubljeni Valerijan je na to pristao, ali uz uvjet da uzmogne vidjeti anđela za kojeg mu je rekla da bdije nad njom. Nakon toga ga je nagovorila na posjet papi Urbanu, koji se zajedno s drugim kršćanima krio u rimskim katakombama, kako bi izbjegao posljedice progona kojima ih je izložio rimski car Aleksandar Sever, dvadesetih godina 3. stoljeća. Ondje se Valerijan preobratio na kršćanstvo. Kad se vratio supruzi, opazio je anđela koji je stojao kraj nje, a u ruci je držao dvije cvjetne krune. Jednu, koju su krasili ljiljani, položio je na Cecilijinu glavu, a drugu od ruža na glavu Valerijana. Uz pomoć anđela, kršćanstvo je prihvatio i Valerijanov brat Tibercije.

SVE KOLUMNE MILANA SIJERKOVIĆA

Braća su postala tako iskreni i poduzetni kršćani da su počela gorljivo propovijedati Kristovo Evanđelje. Rimski upravitelj Almanije najstrože im je zabranio takvo djelovanje, a kad to nisu poslušali naložio je njihovo pogubljenje. Valerijana i Tibercija su najprije, nakon upriličenog suđenja, krvnički tukli drvenim palicama, a zatim su im mačem odrubili glave. Tom prigodom je sučev tajnik Maksim odbio izvršiti nalog njihova pogubjenja, nego je zadivljen jačinom njihove vjere te zato mirnim podnošenjem muka, i sam prihvatio kršćanstvo, zajedno s brojnim vojnicima koji su bili nazočni tome činu. Za kaznu su ga do smrti tukli olovnim bičevima. Dan njihove mučeničke smrti bio je 14. travnja, pa je zato u katoličkim vjerskim kalendarima taj nadnevak dan sjećanja na svu trojicu rimskih mučenika u 3. stoljeću (Valerijana, Tiburcija i Maksima).

Njihov spomendan nalazi se u dijelu godine kad u umjerenim geografskim širinama, nakon proljetne sjetve jarih žitarica raži, ječma, zobi i pšenice, do sredine travnja njive se već uvelike zelene naraslim žitaricama.To znači da su prebrodile početne teškoće nicanja i rasta, koje uvelike utječu na ishod još daleke žetve. To se pretežito može zahvaliti povoljnim vremenskim okolnostima (temperaturi i vlazi tla i zraka te osunčanosti). Tada pučki meteorolog zaključuje kako je razvitak poljskih kultura dobro usklađen s najpovoljnijim rokovima. Pomalo se naivno nada kako će i ostatak razdoblja do žetve također biti onakav 'kakav Bog zapovijeda', sklon poljskom bilju, žitaricama, te je razložno očekivati uspješnu ljetinu. Zato je sročio pomalo optimističnu izreku: Ako se na dan Tiburcija zelene polja, tada će raži, ječma, pšenice i drugoga žita biti koliko ti volja! Pritom je smetnuo s uma opasnosti od zakašnjelog mraza, suše, tuče i drugih proizvoda grmljavinskog nevremena i općenito nepovoljnih ćudi vremena. No, valjda ga je pritom tješila pučka mudrost sadržana u izreci: Tko s proljeća ne sije, u jesen ne žanje!