Koja je to država kojoj prijeti bankrot jer pada kiša?

Zeznula nas kiša, sezona otišla na kvasinu, i sada ćemo definitivno bankrotirati. Eto ga, i to se dogodilo, jer tako je valjda moralo biti. Tako nam i treba, sami smo si krivi.

tri vijesti o kojima se priča priča provjerenog Internet preplavile snimke sa zagrebačkih ulica, ljudi hodaju goli i rastrojeni. Što je u pozadini? "Vrlo je tanka linija..." 0:17 7 na farmi VIDEO Dramatične snimke velikog požara na istoku Hrvatske: Deseci vatrogasaca na terenu NAPETOSTI NA BALTIKU Francuski lovci presreli 11 ruskih zrakoplova

Ministar će raditi novi rebalans proračuna, i opet ćemo posuđivati novu lovu, da vratimo onu koju smo već posudili da bi vratili onu koju smo posudili prije nje. I tako već jedno tisuću godina.

Kiša pada već dva mjeseca, furešti se razbježali, rive nam prazne, šetnice puste, na plažama nema nikoga. Krevet možeš naći bilo gdje i bilo kada, hoteli i apartmani zjape prazni.

Kolumna Hrvoja Šalkovića: Glasno mi je, sine, podere mi uši!

Pada kiša, državna nam kasa jeca na koljenima, a ja se pitam, pa koja je to država kojoj prijeti bankrot zato što obilato pada kiša?! Ej, jebem ti, pa nije to organizacija seoske zabave na livadi kraj Gornjeg Kukurovog, pa da seoske babe ojađene nariču jer je pala kiša i pomela teletinu ispod peke i mladi luk. Pa nije to malonogometni turnir u Oklaju, pa da propadne jer je tuča izlupala ražanj za vola i haubu auta glavnog suca, pa ovaj prekinuo utakmicu jer mora trčati po agenta osiguravajućeg društva da naprave procjenu.

Pa to je država, kako je moguće da bankrotira zašto što jednog ljeta pada kiša?

Moguće je, moguće, kako da ne. Sasvim je moguće da svi mi ovisimo o samo nekoliko pljuskova u ljetnoj sezoni, i ne treba se tome čuditi kao pura dreku. Sami smo si krivi, i što se sada čudimo?

Kolumna Hrvoja Šalkovića: Politička pozornica nam se pretvorila u reality show

Sami smo si krivi što smo prije dvadeset godina gledali privatizacijske džukele kako trgaju meso sa još živućeg organizma znanog kao hrvatsko poslijeratno gospodarstvo. Oh da, sami smo si krivi što tada nismo izašli na ulice.

Sami smo si krivi što smo na izbornim nedjeljama uredno zaokruživali jednu te istu bulumentu groznih likova kojima je politički predznak bio različit, ali gramzivost i želja za laparenjem sasvim ista. Sami smo si krivi što smo im klicali, mahali zastavicama, svađali se s braćom i susjedima zbog njih.

Sami smo si krivi što već desetljećima vjerujemo smutljivcima koji obećavaju dovođenje stranih investicija, porezna rasterećenja, otpuštanje svih tih desetaka tisuća rođaka i kumova koji su se nakotili u javnom sektoru i instalirali na državnu sisu. Sami smo si krivi.

I još smo si sami krivi što smo takvi kakvi jesmo, i što bi nas osam od deset mogućih kandidata, da nas se slučajno postavi na rukovodeće mjesto uz tu istu sisu, i sami zaposlili rođake i kumove. Takvi smo, i samo smo si krivi.

Sami smo si krivi što volimo hvatati krivine, što bježimo s posla češće nego Šegrt Hlapić, što se zadužujemo van svakog rezona i pameti. Sami smo si krivi što se rugamo Nijemcima koji u restoranima i kafićima uredno plaćaju svaki svoj račun, rugamo im se dok častimo čitavu krčmu drobeći polovicu plaće u jednoj večeri.

Sami smo si krivi za loše procjene, loše izbore, za glas koji smo dali buzdovanima da nas vode, za našu šutnju u doba haranja privatizacijskih lešinara.

Oslonili smo se na turizam, zadnju slamku spasa. Oslonili smo se stihijski, pa mora i sunca će uvijek biti, uvijek će nekako ispasti dobro.

E pa neće.

Sami smo si krivi.

I valjda zato sada i zaslužujemo da sjedimo na praznoj rivi, skutreni ispod kišobrana i gledamo kako nam dobra, mala Hrvatska curi prema ponoru.