Kako je Milanović sam sebi napravio najveću štetu

Siječanj je bio u znaku predsjedničkih izbora, Hrvatska je dobila prvu predsjednicu čiji govori i izjave dolaze u fokus interesa. Iako je početkom kampanje sramežljivo pokazivala svoj retorički potencijal, početak godine, drugi krug sučeljavanja, a zatim i inauguracijski govor predstavio je Kolindu Grabar Kitarović kao osobu koja posjeduje brojne retoričke kvalitete. Iako potekla iz diplomatskog okruženja u kojem izravnost, jasnoća, decidiranost i kategoričnost nisu poželjne vrline, pokazala je da s novom dužnošću usvaja i samopouzdanost, odlučnost i retorički stil primjeren visokoj funkciji koju obavlja.

Pročitajte i ovo Analiza Gabrijele Kišiček Stručnjakinja o govoru Andreja Plenkovića: "To je bilo glumljeno samopouzdanje, to je daleko od trijumfa i proslave" "RETORIKA I POLITIKA" Kolinda Grabar-Kitarović: Dvije godine naučenih izjava i "umjetne" izvedbe

No, 2015. pokazala je da nisu svi hrvatski političari dorasli razini komunikacije kojoj bi, prema svojoj funkciji i statusu, trebali pripadati. Naime, i politički teške situacije treba znati rješavati kulturnim dijalogom. Čak štoviše, tek kompleksni problemi pokazuju koliko su političari vješti u komunikaciji, koliko uspješno argumentima mogu riješiti konflikte, kakve su im pregovaračke sposobnosti i koliko su dobri u slušanju svojih neistomišljenika.

Jedan od zahtjevnijih problema s kojima se Vlada, a posebice ministar Predrag Matić trebao suočiti bio je prosvjed branitelja u Savskoj. No, u tome nije bio posebno uspješan. Naravno da je za postizanje kompromisa potrebna volja obje strane, međutim, izjave za medije trebale bi biti usmjerene umirivanju napetosti i traženju zajedničkih temelja za razgovore. Oštre riječi, uvredljive poruke na relaciji branitelji iz Savske – ministar Matić nerijetko su i šokirale. Fred Matić optuživao ih je da njima manipulira HDZ (posebice Đuru Glogoškog), oni njega nazivali jugofilom i izdajnikom (čak mu i prijetili), a obje strane međusobno si poručivale „Neka se srame“. Kultura dijaloga u ovom je slučaju potpuno zakazala….s obje strane.

No, kako je godina započela izborima, tako se i završila. Predizborna kampanja parlamentarnih izbora u prvi plan stavlja retoričke vještine vođa dvije najveće koalicije: Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Slušajući ih i gledajući gotovo svakodnevno proteklih nekoliko mjeseci, jasno je kako je Zoran Milanović govornički vještiji i umješniji od Tomislava Karamarka, kako ima veći retorički potencijal.

No, s druge strane, njegov način komunikacije i „obračuna“ s političkim oponentima često mu ide na sramotu. Nepromišljene izjave, uvredljivi komentari, diskreditiranje bez logičnih argumenata svih koji se s njime ne slažu, izrugivanje i ismijavanje, postali su dio njegovog retoričkog imidža. A najviše su štete napravili njemu samome.

Posljednja u nizu takvih izjava: Most je izabrao ići u suradnju s kriminalnom, špijunskom i proustaškom koalicijom, priskrbila mu je kritike i unutar stranke od članova koji osuđuju takve agresivne napade. Podršku, s druge strane, dobiva od kolega poput Milanke Opačić koja Ivi Baldasaru poručuje da Ako mu ne odgovara kritiziranje HDZ-a, neka ide u tu stranku. Međutim, čini se kako ne shvaća da postoji granica između kritiziranja (koje je i potrebno i poželjno jer je sastavni dio višestranačkog političkog sustava) i pukog vrijeđanja te etiketiranja.

Tomislav Karamarko je pak tijekom predizborne kampanje često bio meta izrugivanja upravo zbog svoje govorničke nespretnosti, nedovoljne pripremljenosti i loše govorne izvedbe. Pa se čovjek upita, je li zaista tako teško, ako vjeruješ da imaš nešto pametno za reći, onda to i pripremiti i uvježbati. Jer izgovoriti „reindustrijalizacija“ bi trebao biti prvi korak u provedbi iste.

Kraj godine obilježio je izbor novog predsjednika Sabora. Željko Reiner zamijenit će Josipa Leku, a primopredaja dužnosti bila je popraćena i prigodnim govorima. Pa su, iako u punu pozornost javnosti dolaze, tek na samom kraju godine, obojica obraćanjima pokazala da za političku retoriku u Hrvatskoj ima nade. Josip Leko čestitao je novom predsjedniku, poželio mu uspjeh u interesu građana i zastupnika, a Željko Reiner lijepo i figurativno govorio o važnosti Sabora koji je lučonoša domoljublja, ljubavi prema vrijednosti hrvatskoga naroda, povijesti, tradiciji, kulturi….Lijep govor iza kojeg će, nadamo se, slijediti i djela u skladu s danim obećanjima.

Prošla godina zaista je bila politički i retorički burna, ali kultura dijaloga nije uvijek bila na visini. Međutim, ostaje nadati se da će iduća godina biti bolja jer ako vjerujemo da razina civiliziranosti političkoga govora mnogo govori o razini civiliziranosti društva uopće, tada se ne možemo povesti za citatom koji je svojedobno iskoristio Predrag Matić rekavši „Frankly my dear, I don`t give a damn“.