Zoran Milanović, Andrej Plenković, Milan Bandić i Božo Petrov (Foto: Marko Prpic/Ivica Galovic/Sanjin Strukic/Patrik Macek/Pixsell)
Zoran Milanović, Andrej Plenković, Milan Bandić i Božo Petrov (Foto: Marko Prpic/Ivica Galovic/Sanjin Strukic/Patrik Macek/Pixsell)

Ulazimo u posljednji tjedan predizborne kampanje i političari broje posljednje šanse da uvjere građane kako svoj glas trebaju dati upravo njima? Kojim se retoričkim taktikama pri tome služe i koliko su u tome uspješni?


Općenito, može se zaključiti da je ova predizborna kampanja (u usporedbi s onom otprije 6 mjeseci) manje agresivna i s manje osobnih uvreda među političkim protivnicima. Narodna koalicija, prije svega SDP i Zoran Milanović ovaj su put odlučili koristiti nešto drugačiju retoričku strategiju kojom biračima nude svoje ideje, plan i program (bolnice bez lista čekanja, gospodarski rast, zapošljavanje mladih i sl.) umjesto da građane uvjeravaju da NE DAJU svoj glas HDZ-u (jer će ih dočekati bolni rezovi, dolina suza i slične floskule kojih se nisu suzdržavali). Puno bolji retorički izbor, u svakom slučaju. Naravno da su ta obećanja načelna, nedovoljno konkretna i, na kraju krajeva, zajednička su svim strankama jer tko će normalan obećavati išta drugo osim gospodarskog rasta, zapošljavanja, višeg standarda i boljeg života.

Osim Milana Bandića koji k tome dodaje i uputu da se sačuvaju računi od školskih knjiga jer će kad postane premijer taj novac vratiti. Naime, kad se od političara traži da u svojim govorima i izjavama konkretiziraju točne načine kojima će postići to što obećavaju (kako bi njihova obećanja zvučala ipak malo bolje od praznih riječi), to ne znači da će uvjerljivost postići populističkim potezima kao što je refundacija troškova za školske udžbenike. Kandidirati se za mjesto premijera ipak podrazumijeva ponuditi nešto više od jednokratne pomoći roditeljima školske djece. No, Milan Bandić ipak prije svega (prije svih dugoročnih i kratkoročnih planova i ideja) nudi sebe. On je taj koji će „spasiti Hrvatsku“ pa se i retorika njegove predizborne kampanje svodi zapravo na njegovo ime i prezime, vjerujući da će to biti dovoljno.

Svoj etos, svoju stručnost, kompetentnost i vjerodostojnost u prvi plan stavlja i Andrej Plenković. On je taj koji nosi promjene u stranku, a zatim će te promjene donijeti i u Hrvatsku. Čak to i eksplicitno govori: Stranka je protekla dva mjeseca mijenjala sebe, a onda će mijenjati i Hrvatsku. Govori Plenković i o narušenoj vjerodostojnosti u politici (implicirajući pri tome i narušenu vjerodostojnost HDZ-a) koju će on vratiti. Koliko god Plenković bio uvjerljiv, elokventan i izvrstan retoričar, ne može nositi sav taj teret poljuljane vjerodostojnosti. Tijekom kampanje (i predizbornim spotovima i gostovanjima u medijima) prečesto je bio sam u centru pozornosti, a premalo isticao niz stručnjaka s kojima namjerava u budućnosti uvoditi promjene u Hrvatsku. Tako da ostaje dojam kao da se cijeli „projekt“ vraćanja vjerodostojnosti temelji na Plenkoviću (i njegovim mladim pomoćnicima čiji se obrisi i smiješak naziru na predizbornim plakatima).

U najnepovoljnijem položaju (barem što se tiče retoričke strategije) našao se MOST. Prije šest mjeseci bili su novi, nudili novi smjer, nudili zaokret i promjenu. Sada, nakon što su sudjelovali u neslavnoj Vladi, moraju izabrati dobre modele uvjeravanja kako bi pokazali da zaslužuju glasove birača. Nimalo lak zadatak u kojem se pokazalo da MOST nije posebno vješt niti iskusan u političkoj retorici. Pobunio se Božo Petrov da ih mediji diskriminiraju (jer, naime, mediji su krivi što njihove uvjeravačke taktike izgledaju blijedo i dječje naivno). A tako zvuče i rečenice poput: MOST ne šljivi riječi samo djela.

Nisu hrvatski političari odjednom postali civilizirani i uljudni u javnoj komunikaciji nego su svi uvjereni da imaju dovoljno jake argumente da pobijede na izborima. Nedostatak argumenata i sigurnosti u ono što se nudi, gotovo uvijek rezultira skretanjem teme na osobne napade, na diskreditiranje i omalovažavanje. Ima toga i u ovoj kampanji, ali sporadično, i više je pokazatelj osobnosti pojedinog političara negoli izabrane retoričke strategije.

Ako išta, ova kampanja je pokazala da su političari postali svjesni važnosti retoričkog umijeća i različitosti taktika kojima se mogu služiti u kampanji (promišljeno, a ne nasumično). A tko je izabrao najučinkovitiju, vidjet će se u nedjelju, 11. rujna.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.