Andrej Plenković (Foto: Pixsell)
Andrej Plenković (Foto: Pixsell)

Što to Andreja Plenkovića čini toliko drugačijim od većine političara i svih njegovih potencijalnih protukandidata analizira dr. sc. Gabrijela Kišiček u novoj kolumni za Dnevnik.hr.


Odstupanjem Tomislava Karamarka s pozicije predsjednika, otvara se novo poglavlje u HDZ-u, neki će reći možda i nova era. Naravno, pod uvjetom da članovi stranke izaberu Andreja Plenkovića.

Zašto nova era? Jednostavno zato što Plenković predstavlja sve ono što je Tomislavu Karamarku nedostajalo. I ne samo politički već prije svega retorički.

Andrej Plenković jedan je od najelokventnijih hrvatskih političara i posjeduje govorničke vještine kao malo koji hrvatski političar. Naime, stručnjaci za komunikaciju već se godinama čude činjenici kako u Hrvatskoj, političari premalo pozornosti posvećuju svojim vještinama javnoga nastupa i vrlo često govorništvo povezuju s prirodnim talentom. Što je potpuno pogrešno. A jednako tako je pogrešno i zanemariti govorničku edukaciju jer su elokvencija i uvjerljivost skoro pa sinonimi. I to još od najranijih povijesnih razdoblja i razvoja demokracije.

Što to Andreja Plenkovića čini toliko drugačijim od većine političara i svih njegovih potencijalnih protukandidata?

Gabrijela Kišiček, kolumnistica portala Dnevnik.hr
U javnim nastupima pokazuje elokventnost, bogatstvo vokabulara i sposobnost (tipično političarsku) da eventualne političke nedostatke, provokacije i neugodna pitanja vrlo vješto izbjegava, a prednosti (u odnosu na političke oponente) višestruko ističe.

Pri tome je umjeren, staložen i elegantan u izrazu. Jer verbalni obračuni vođa „suprotnih političkih tabora“ se očekuju, kroz njih glasači vide odlučnost i snagu. Međutim, način na koji će se ta snaga demonstrirati mnogo govori o profinjenosti jednog govornika.

U tom je segmentu Zoran Milanović mnogo puta zakazao pa se spustio na razinu uličnih prepucavanja. Dok je Plenković, iako do sada često pošteđen konfliktnih situacija, mnogo suptilniji.

Nedavni odgovor na Milanovićevu opasku da ne zna što on radi u HDZ-u, dobro pokazuje u kojem smjeru će ići njegova retorika sučeljavanja. Pristojno, odmjereno, jasno, a istovremeno oštro s dozom podrugljivosti: Ja se jako dobro osjećam u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i siguran sam da će članstvu HDZ-a jako goditi činjenica da netom što sam istaknuo kandidaturu vidim da panika u SDP-u i kod gospodina Milanovića ide vrlo brzo.

Pokazujući pri tome da oštrina ne mora biti svađa, da podrugljivost ne mora biti osobno vrijeđanje i da se razlike u stavovima mogu rješavati argumentima kroz civilizirane rasprave.

Andrej Plenković i svojom je govornom izvedbom sušta suprotnost Tomislavu Karamarku. Ugodan glas i dobra dikcija, stav i gesta kojima se odaje sigurnost i samopouzdanje, ekspresivnost u pravoj mjeri, elegancija izraza bez zastajkivanja i zamuckivanja. Osobine koje priručnici za javni govor navode kao cilj kojemu se teži.

Ima li Andrej Plenković među potencijalnim kandidatima dostojnog protivnika?

S retoričkog stajališta apsolutno nema.

Zlatko Hasanbegović bio bi samo nastavak retorike Tomislava Karamarka. I izvedbeno (s nedovoljno fluentnim govorom, nevoljkosti da javno govori uz očitu nelagodu koju mu javni nastup stvara, nedostatak bilo kakve ekspresivnosti i dinamičnosti) i sadržajno (s nepromišljenim i isključivim stavovima koje niti formulira na ispravan način niti ih uvjerljivo argumentira).

Milijan Brkić također bi slijedio „svađalačku retoriku“ koju dominantno koristi Zoran Milanović. A Brkić to radi slijedeći njegov primjer, međutim, s mnogo manje retoričke vještine i uvjerljivosti. Njegova je misija da u svakoj izjavi, za svaku situaciju kao krivca ističe SDP i Zorana Milanovića navodeći kako je izbor HDZ-a jedini način da se „spriječi povratak SDP-a na vlast“. Očito zanemarujući da su glasači već umorni od konflikata, svađa, prijetnji i zastrašivanja te da ta retorička strategija ne može biti recept za uspješnu kampanju koja ih čeka.

Pitanje koje se postavlja jest je li HDZ spreman za novu retoriku Andreja Plenkovića? Hrvatski politika, svakako jest.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.